Branko Kolar, Vladimir Damjanović, Duško Krivokapić i Slavko Macanović obećavaju korektno navijanje u nastavku prvenstva
Pisali smo već u prošlom broju o tom Partizanovom navijaču, o tom njegovom veličanstvu, o tom dvanaestom igraču, ali igraču koji ume često puta i život da nam zagorča i kiksne, kada se to ne očekuje. Vodili smo razgovor sa Nebojšom Sabljićem, jednim od predvodnika te mnogoljudne navijačke armije i momak je pokušao da nam objasni kako je to biti u toj „torcidi“, kako je lepo biti navijač Partizanov, i radovati se uspehu svojih ljubimaca, ali rekao je Sabljić i zašto se Partizanov navijač, počesto zaboravi, i najblaže rečeno neukusno ponaša. Ovoga puta zamolili smo nekoliko momaka sa tog uzavrelog juga, stadiona JNA, da i oni kažu po koju reč o tom svom nesportskom ponašanju. Zašto se često puta zaborave, ili bolje rečeno zašto su takvi kao što jesu?
— Znam na šta ciljate — počinje svoju priču Branko Kolar. — Želite da vam kažem zašto često puta pravimo ispade. E, nismo mi jedini krivci. Provociraju nas i to žestoko.
P. VESNIK: Ko vas to provocira?
BRANKO KOLAR: Kako kad. Neki put nas zaduže na gostovanjima, navijači protivničkog tima, neki put na našem „rođenom“ stadionu prvi počnu da vređaju naše ljubimce. E, to već ne možemo da istrpimo. Onda vraćamo punom merom, Ali, desi se da na primer kada Partizan igra odlično i neki tim „pregazi“, damo oduška sebi. Ali tada ne pravimo incidente. Idemo našom uhodanom putanjom. Od stadiona JNA prema „konju“. Tu je naše sastajalište. Uz put pevamo i radujemo se, ali ne činimo ništa strašno.
P. VESNIK: Čuo sam za jednu priču, da ste Vi navijači posle jedne pobede nad Crvenom zvezdom, u tom svom hodu prema „konju“, idući ka Terazijama došli do bioskopa „Crvena zvezda“ i demolirali ga?
— Jeste, tačna je ta priča. Ne bežimo od toga — nastavlja Vladimir Damjanović. — Ali nismo demolirali bioskop. Neko je iz te naše grupe razbio izlog bioskopa i to je bilo sve.
P. VESNIK: Zar Vam je to bilo potrebno? Zar se na taj način daje oduška pobedi?
VLADIMIR DAMJANOVIĆ: Pa, slušajte sigurno da to nije pravi način, ali eto u tom momentu to je tako. Kada bolje razmislimo i kada se ohladimo shvatamo da to nije u redu, ali u tom momentu, valjda su nam kako se to kaže, ili kako vi novinari to nazivate „glave usijane“, i teško je kontrolisati se u tom trenutku radosti ili tuge.
P. VESNIK: Razgovarate li vi navijači među sobom, da to što po neki put napravite izgred, nije nikakva korist Partizanu već samo šteta?
SLAVKO MACANOVIĆ: Nećete verovati, ali razgovaramo. Eto, posle onoga izgreda sa Hajdukom zarekli smo se da se više nećemo tako ponašati, Međutim, ne zavisi to samo od nas. Kada bi nas u drugim mestima pustili da normalno navijamo, verovatno bi sve bilo daleko bolje. Ali često svoje ljubimce mi pratimo na gostovanjima, a tamo nas užasno maltretiraju. Pa, zar da im ostanemo dužni.
P. VESNIK: u redu je, maltretiraju Vas. A, ne bi li im Vi mogli to vratiti na jedan dostojanstven način, tako što bi na primer navijače Hajduka „pustili“ da „normalno“ bodre svoj tim u Beogradu. Verujem da bi vam oni na isti način to vratili u Splitu?
BRANKO KOLAR: Možda je to i tako, ali za to treba vremena, Ajde, neka oni nas ne diraju, pa ja prvi obećavam da nećemo ni mi njih.
P. VESNIK: Često puta čuju se i vrlo neukusna skandiranja sa tribina, poput onoga „Cigani — Cigani“. Šta Vam to uopšte znači?
DUŠKO KRIVOKAPIĆ: Pravo da vam kažem, pravi smisao toga mi ne znam. Valjda se to „vuče“ generacijama. Ali, počeli su čini mi se prvi „zvezdaši“ sa onim „grobari — grobari“. Verovatno ih iritira što Partizan ima na opremi i crnu boju, pa nas zate i zovu tako. Morali smo i mi nešto da za njih izmislimo.
P. VESNIK: Da li bi Vi mogli na to „grobari — grobari“ da im odgovorite sa jednostavnim, ali lepim navijanjem, kao na primer „Partizan — Partizan“.
DUŠKO KRIVOKAPIĆ: Da li bi mogli? Pa verujem da bi. Ali i za to treba vremena.
P. VESNIK: Šta ti Duško misliš, šta bi najviše uticalo na Vas navijače, da se „preobrazite“ u tom navijanju?
DUŠKO KRIVOKAPIĆ: Teško je to u ovom trenutku reći. Ipak mislim da što kaže narodna: „lepa reč i gvozdena vrata otvara“. Možda bi bilo rešenje da na primer subotom, uoči nedeljne utakmice, neko od naših ljubimaca kao na primer Moca, Neša, Preki, Ranko, ili bilo ko, održi sa nama sastanak. Pozove nas da pristojno navijamo. Verujem da bi to imalo dejstva.
P. VESNIK: Smatraš li da bi i sredstva javnog informisanja u tome imala uticaja?
DUŠKO KRIVOKAPIĆ: Kako da ne. Nije nama baš svejedno kad sa svih strana vrše „paljbu“ na nas. Kada nas kritikuju. Ne volimo ni kada nas se odriču i kada kažu da mi nismo Partizanovi navijači. A, samo mi znamo koliko volimo Partizan. Baš kao što kaže ona naša pesmica: Volim Partizan crno-bele boje, volim Partizan kao oči svoje.
P. VESNIK: Ima li istine u tvrdnjama da oponašate engleske navijače, da su vam oni idoli?
BRANKO KOLAR: Možda na neki način. Ali samo u pravcu navijanja. Volimo i mi da se ustalasa naš jug, kad na primer Liverpulov „kop“. Ali, samo to. Kada ste Vi na primer čuli da smo mi demolirali neke izloge, zgrade, počinili krađu, izboli nekoga noževima. A, to ne. To nikada Partizanovi navijači ne bi uradili.
P. VESNIK: Čuli smo da ste na primer, prilikom odlaska na utakmicu sa Dinamom u Zagreb, pravili incidente u vozu. Bilo vas je dosta „pod gasom“, pa su organi javnog reda čak bili prinuđeni da vas na usputnim stanicama skidaju sa voza i odvode na „trežnjenje“?
BRANKO KOLAR: Jeste, bilo je takvih scena, ali mislim da je to prava retkost. Desi se to mladom čoveku. Znamo da te nije u redu, Ali to je bilo delo dvojice-trojice, a ne svih nas koji smo bili u tom vozu. Ne može se na osnovu tega praviti lik Partizanovog navijača. Moraćemo ubuduće da obećamo da se takvi ekscesi ne događaju više. Mi smo u Zagrebu bodrili svoj tim, radovali se na pristojan način, slavili pobedu posle utakmice, isto tako na pristojan način, ali smo bili napadnuti od Dinamovih navijača. Da de je to u redu?
P. VESNIK: Svakako da nije. Ali kroz ovaj razgovor pokušali smo da dođemo do toga, kako na pristojan način da im „vratite“ te napade, Možete li da obećate da prilikom gostovanja Dinama u Beogradu, nećete vraćati istom merom, već jednim korektnim navijanjem, a svojim gostima omogućiti da isto tako navijaju za svoj tim?
I Branko i Duško i Vladimir i Slavko rekoše nam u glas: — Možemo i obećavamo. A pokušaćemo i naše drugove da ubedimo u to.