Pišem vam neposredno posle saznanja da je Dževad Prekazi napustio Partizan i potpisao pristupnicu za Hajduk. Zaista ne znam šta da kažem. Posle toga ostao sam zakratko bez reči. Nisam znao da li da tugujem ili da se ljutim. U svakom slučaju razočaran sam i ogorčen — postupkom Prekazija!
Kad je došao u naše crno-belo jato bio je anonimni „švrća“. U našoj pionirskoj i omladinskoj fudbalskoj školi ispekao je fudbalski zanat i afirmisao se kao as. A kroz kakve je sve peripetije prolazio i uvek ja nailazio na pomoć, podršku i razumevanje kluba, druga u timu, trenera i nas navijača. Setimo se samo kako je po odlasku Mladinića iz Partizana jedno vreme nestao sa fudbalske scene i opet postao onaj stari Preki — miljenik crno-belih navijača. Zar je sve to zaboravio? Zar mu sve to nije ništa značilo? Zar je to hvala klubu i klupskim drugovima, Milošu i armiji vernih navijača?!
Moćniji fudbaler nego sportista, Prekazi očito nije imao hrabrosti ni volje da prizna svoje greške kao što su to učinili Dimitrijević i Mance. Time nas je doduše hendikepirao, ali to ne znači da i bez njega nećemo osvojiti titulu. Na našim momcima ostaje da ovog proleća dokažu da su i bez Prekazija šampionski tim i da još uvek važi poznata izreka: „Koga nema bez njega se može“.
— Časlav Aleksov, Bor, Nikole Kopernika 13