IN MEMORIAM
Umro je glumac Slobodan Aligrudić, veliki prijatelj „crno-belih“ — Posle Zorana Radmilovića Beograd je izgubio još jednog velikana pozorišne scene
Slobodan Aligrudić je bio veliki glumac, a bio je i veliki navijač Partizana!
Posle njegove prerane smrti, ovog vrelog leta, u 51. godini života, ostaće zauvek upražnjeno njegovo glumačko mesto, u našem filmskom, televizijskom i pozorišnom svetu, — ali, ostaće upražnjeno i njegovo mesto navijača na Stadionu JNA, na kome igraju Partizanovi fudbaleri, ili u ledenoj hali „Pionir“, u kojoj nastupaju hokejaši „crno-belih“, čiji je veliki prijatelj bio. Naravno, ta prerana smrt velikog umetnika, za koga nije bilo malih uloga, već je svaka njegova pojava značila istinsku kreaciju — koji je, iznenada, zaspao na moru, da se više nikada ne probudi! — neće izbrisati njegov plemeniti lik iz sećanja publike koja ga je volela, kao ni iz sećanja sportista Partizana koje je on toliko voleo. Naš je Alija, kako su ga svi iz milošte zvali, bio kroz svoju umetnost pravi simbol onog našeg „malog čoveka“, koji se svakodnevno rve sa životom — a, kao takav, bio je i pravi simbol onog Partizanovog navijača, iz naroda, čoveka smirenog i skromnog, ali prkosnog i inatnog, koji svoju ljubav i svoj životni prkos deli sa klubom koji voli, čoveka za koga je opredeljenje prema našim crno-belim bojama ne samo velika životna radost već i trajan moralni čin…
O Aliji — glumcu dosta je rečeno.
Završio je odličnu glumačku školu, na beogradskoj Pozorišnoj akademiji, a profesor mu je bio Jozo Laurenčić — nezaboravni Pomet, nekadašnji partizan, član slavnog partizanskog Pozorišta narodnog oslobođenja, u kome je tokom rata takođe glumio i veliki bard scene i posleratni Partizanovac Ljubiša Jovanović (pa je, možda, od svojih učitelja, pored zlatne glumačke žice, Slobodan Aligrudić nasledio i onu drugu, partizansku i navijačku!). Svoju glumačku karijeru, započeo je u Somboru, ali bez Beograda nije mogao, pa se veoma brzo, početkom šezdesetih godina, obreo na beogradskim pozorišnim scenama: ostvario je zapažene uloge u komadima „Ruža vetrova“ Dušana Matića, pesnika našeg nadrealizma, pa u drami Vaska Ivanovića, svog zemljaka, „Ko kuca otvoriće mu se“, kao i u komediji Brane Crnčevića „Kafanica, sudnica, ludnica“ (na tome su se poslu našla zajedno dva dobra drugara, Crnčević i Aligrudić, dva čoveka britkoga duha, koje je povezivala i ljubav prema Partizanu!). Nizale su se, istovremeno, Alijine sjajne uloge na malome ekranu, u televizijskim dramama i serijama („Samci“, „Zanati“, „Majstori“, „Levaci“, „Ceo život za godinu dana“). Ali, svoje najviše glumačke domete, postigao je Alija na velikom filmskom ekranu, gde je posebno zablistao u filmovima Dušana Makavejeva („Ljubavni slučaj službenice PTT“) i Emira Kusturice („Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“) — igrajući, od srca, onog našeg skromnog „malog čoveka“ i gubitnika, izloženog mnogim iskušenjima, pritisnutog uvek nekom svojom mukom, koji je daleko od bilo kakvih društvenih priznanja. Takva su priznanja, inače, uvek mimoilazila Slobodana Aligrudića — čak i onda kada je, ubedljivo, bio najbolji, a on je to stoički i sa ponosom podnosio. Jer, dok su nagrade i odličja odlazili u ruke drugima, Aliji je pripadala neizmerna ljubav onih koji su voleli i poštovali njegov glumački rad.
O Aliji-Partizanovcu sad treba da se kaže.
On je svoj Partizan voleo na isti onaj fatalni način, na koji Partizan vole i hiljade, njemu sličnih, „običnih“ i „malih ljudi“ iz naše sredine, od kojih se Alija nimalo nije razlikovao i čiju je sudbinu delio i u životu i u umetnosti. Slobodan Aligrudić, taj „mali čovek“ velikog srca, bio je Partizanovac po svojoj prirodi — a to znači po onom svom nesalomivom prkosu i moralu, s kojima se suprotstavljao i životu i nepravdama svake vrste. Znalo se da je Alija čovek častan i tvrd, koji nikada ne pristaje na poraz — znalo se da je njega nemoguće slomiti. Njegovi česti sukobi sa pozorišnom administracijom i autoritetima svake sorte, bili su poslovični (napuštajući stalni angažman u teatru, on je s ponosom govorio: „Ja nisam mnogo izgubio jer znam kakav sam glumac, i upravo zato što to znam, ja znam da je Beograd time izgubio jednog sjajnog glumca!“). Ni pred kim Alija nije savijao glavu: podnosio je bez roptanja sudbinu slobodnog umetnika, bez sigurnog parčeta hleba u rukama, ali nikada nije pristajao na kompromise — bio je uvek spreman, ako mu je to njegov moral nalagao, da odbije svaku ponuđenu ulogu i da se snalazi sam, kako zna i ume (okupirala ga je ideja da se jednog dana vrati u prirodu i da, umesto u teatru, radi na njivi!). Takav je čovek, već po svom životnom opredeljenju, bio — Partizanovac. On je, svim svojim bićem, pripadao velikoj Partizanovoj porodici, koja oko sebe okuplja momke čvrstog kova, ljude slobodne misli i duha (pa, nije ni malo slučajno, što se među „zakletim Partizanovcima“ nalaze, oduvek, baš takvi izuzetni ljudi kao što su jedan neobični pesnik poput Duška Radovića, jedan britki satiričar poput Brane Crnčevića ili jedan glumac plemenitog kova poput Slobodana Aligrudića).
Alija je bio istinski Partizanovac i u životu, i u sportu, i u umetnosti — dostojanstven u svojim pobedama, ponosan i u svojim porazima.
Takvog ćemo ga i pamtiti!