Kapiten Partizana Nikica Kličarski u SAD
Otišao je nama svima dragi Klinča! Partizanov tim je oslabljen, ne samo za igračko odsustvo svog kapitena, već i za jednog dobroćudnog mladića…
Poput brojnih asova iz našeg fudbalskog vrta, i Nikica Klinčarski se otisnuo u pečalbu, da tamo daleko, u zemlji tuđoj, zarađuje hleb igrajući fudbal.
Taman kad smo poverovali da će i u prolećnoj sezoni nositi crno beli dres koji je toliko godina uspešno nosio pošto su mu bile propale ponude za odlazak u inostranstvo, u poslednji čas je stigao poziv iz Amerike. Upravo je bio spakovao sportsku opremu da sa drugovima otputuje u Kupare kad su ga pozvali iz Las Vegasa na pregovore…
Otišao je u SAD i — dogovorio se. Sklopio je tromesečni ugovor sa ovim klubom da igra mali fudbal (!), a posle će, ako zadovolji, produžiti ugovor. Finansijski uslovi su skromni, tih 35.000 dolara nisu prava cena za ovog asa. Ali, šta vredi, takva su vremena došla, da se naši fudbaleri prodaju gotovo u bescenje.
Posle deset godina provedenih u Partizanu, odlazi omiljeni igrač iz njegovih redova.
Još davne 1975. godine stigao je na Stadion JNA, iz malog makedonskog kluba Maleš iz Berova. Ubrzo je „prigrabio“ dres prvotimca. I za sobom je u ovom plodnom periodu (dve šampionske titule) ostavio dubok trag. Ne govori li dovoljno to da je odigrao 500 utakmica za „crno-bele“.
Ostaće Nikica Klinčarski upamćen kao — kako jedan reče — igrač kome se nikad nije zviždalo. Ostaće jedno, zaista, trajno poštovanje, prema asu koji je umeo časno i dostojanstveno da se bori za boje svog kluba.
Bio je, za sve ovo vreme, Partizanov — „momak za sve“. Igrao je, praktično, na svim mestima u timu, samo što golman nije bio! Igrao je ono što se tražilo od njega: po potrebi tima. I uvek bi pošteno ispunio što se od njega očekivalo, bilo da je odbrambena uloga u pitanju, ili pak zadatak u srednjem redu ili napadu.
Nije, doduše, svoje fudbalsko umeće iskazao potpuno u nacionalnom timu. Odigrao je samo osam utakmica za reprezentaciju! Mogao je neuporedivo više, ali selektori su ga zaboravljali kad je bio u najboljoj formi. No, to nije samo njegov pečat sudbine…
Stigao je, dakle, čas rastanka sa istinskim asom, kakav je Nikica Klinčarski. Njegovo odsustvo i te kako će se osetiti, ali život je takav, i koga nema bez njega se mora. Stoga će se Žile, Varga, Mića i ostali njegovi drugovi boriti i za svog Klinču, omiljenog kod svih tog tihog kapitena kojeg su svi izuzetno poštovali.
Imao je Partizan mnogo asova u svojim redovima, ali malo koji je tako viteški i nečujno u isto vreme gradio karijeru, koja će se upamtiti — tek kad ode. I Klinčarski je od ovog soja ljudi koji zrače svojom dobrotom i plemenitošću.
Dugo će se i trajno pamtiti ovaj as omalenog rasta, ali zadivljujuće borbenosti i samopregora. Taj divni čovek i drug — Nikica Klinčarski.