Posle visokog poraza „crno-belih“ u Kupu šampiona
U igri zvanoj košarka sve je zaista moguće. U to smo se uveravali još od samog njenog nastavka. Za jedan tren — rezultat se promeni. Poraženi postaje pobednik u nekom, na prvi pogled, magnovenju.
Mogli bismo pisati esej o takvim preokretima koje nam je darivala i naša košarka i igra među koševima u celini.
Ono što se dogodilo u meču Kupa evropskih šampiona, u meču našeg prvaka i šampiona Italije Fjorele — to je, van svake sumnje i povod za naš naslov i poslednji poziv na uzbunu: naša ženska košarka zaostaje za evropskim zemljama. Naše nacionalno prvenstvo, ako bi se bolje analiziralo sa svih aspekata: tehnike, taktike, voljnog elementa, psihičke spremnosti, poimanja delikatnosti igre među koševima, nema sumnje da se nalazi negde pri dnu evropske košarke, kao i naš nacionalni tim, uprkos pobedi na Balkanskim igrama.
Meč je izgubljen sa 29 poena razlike za Italijanke 87:58 (48:36). Nisu samo 29 poena razlike za Italijanke ono što izaziva duboku zabrinutost za sutrašnjicu, jer današnjica je takva kakva je, naše ženske košarke. Tačno je da su za Italijanke iz Vićence igrale dve strankinje. No, stoji i jedan strahovit podatak: punih šest minuta igre u drugom poluvremenu igračice Partizana nisu postigle ni jedan poen, a Vićentinke 22!!!
U tim trenucima, što je važan podatak, vodila se bitka isključivo između naših i italijanskih reprezentativki. I tada smo jasno videli svu nemoć talentovane Dekleve, izgubljene Omerovićeve, uporne, uzalud, Komnenovićeve, Mašićeve, Lekićeve, Simićeve — koje kao da su se čudile otkuda one tu — među koševima. Jedina svetlucavost dolazila je onda kad bi lopta stigla do neumorne, neuništive Biljane Majstorović.
Inače, kad bismo izdvojili Amerikanku Lovrencovu (članica prve petorke SAD na OI u Los Anđelesu) i Kanađanku Smit, ostale bi Italijanke: Gorlin i posebno Katarina Polini koja je ovog puta najbolje potvrdila zasluženost titule najbolje Evropljanke.
Utakmica sa Italijankama nekako je bacila u zasenak činjenicu — gotovo do apsolutnosti izvesnu — da će Partizan odbraniti naziv našeg prvaka. Toliko je bilo inferiornosti u igri budućih ili nazovimo ih tačnije — aktuelnih šampionki Jugoslavije, da smo u drugi plan potisnuli novu titulu koja je tu, na dohvat ruke crno-belim devojkama.
Pitanje je da li i dalje verovati da je Lekićeva „veliki talenat“? Da li imati i nadalje puno poverenje i u Mišićevu ili Simićevu?
Očigledno je da njima preti ona poznata opasnost tzv. super — talenata koji se, vrlo mladi, uspavaju na nekakvim nestečenim lovorikama i utonu u zaborav, a da niko nije bio svestan da su bile tu, da su, možda bile i dijamanti koje je trebalo brušiti, a možda i sasvim prosečan kvalitet od kojeg se ne dobija ništa ako i same uđu u vode samozadovoljstva i stalnih tapšanja po ramenima.