KROZ NAŠU LUPU
Ispod pepela prošlosti počinje da se raspiruje nova vatra Partizanovog košarkaškog tima. Sunce vedrine iz dana kad smo imali Kiću i Praju za nas više ne sija. Sad su pred nama novi ljubimci i nova obzorja. Oni nisu ono što bejahu njihovi veliki prethodnici, ali ako već neće moći rukom da dodiruju zvezde, mogu da budu jaka ekipa čija će snaga biti u brzini i kolektivnosti.
Današnji igrači su daroviti momci (Zorkić, Đorđević, Obradovića, Grbović, Savović…), imaju lep potencijal, pravi temperament, mogu sigurno više nego što u ovom trenutku daju. Ali navijači su nezadovoljni. I nestrpljivi. Hteli bi da u sadašnjosti nađu prošlost. Moramo ih ražalostiti. Igrači kao što su Kića i Praja rađaju se jednom u mnogo decenija. Uostalom, pogledamo sve klubove. Izuzev Cibone, svi su timovi u krizi. A da je Dražen Petrović došao u Partizan sad bi „crno-beli“ u nepobedivom jurišu stremili prema šampionskom slavlju.
Jedno je izvesno: nijedan drugi tim, osim Zagrepčana, nije bolji od Partizana. Marić i njegova četa može da pobedi svakog rivala, kod kuće i u gostima, ali i da izgubi. Sve zavisi od dana, inspiracije, ponekad (kao u Šibeniku) i od sudije.
Nad današnjim timom naših košarkaša ne zvoni bezbrižnost i sigurnost kad u danima kada je Dragan Kićanović predvodio ekipu. Ali, obrišimo i poslednju suzu za našim najvećim ljubimcem. Stalna prisećanja na te dane nose u sebi opasan otrov koji se razliva u našim dušama.
Ne kažemo da treba zauvek zaboraviti Kiću i Praju, ali nemojmo kroz njih gledati ovu generaciju i sadašnje prvenstvo. Uostalom, Kićanović je tu. On nije direktor iz fotelje već pokretač, aktivni savetnik, veliki magnet za nove mladiće željne afirmacije. Pored njega se svi oni osećaju jačim.
Tu je i inteligentni trener Vladislav Lučić. Pravi pedagog, akademski miran, dobar strateg, ambiciozan, vredan, proveren i dokazan kao stručnjak. I u tog čoveka moramo verovati. Imponuje njegovo držanje na klupi, stav, odnos prema igračima i arbitrima.
Mi moramo verovati u ovu generaciju da bismo sutra imali ono to želimo. Navijači, ako su pravi, sad moraju stati uz nas nisu pogašena sva svetla ovog sveta za to što ne bijemo boj za prvo mesto.
Svaki klub ima svoju plimu i oseku, velike trenutke i dane krize. To je neminovno, čak i za one bogate sredine koje mogu da kupe i američke igrače. Partizan je sad na onoj sumornijoj strani svog bitisanja. Nekada su i naše noći bile svetlije od današnjih dana, ali gde bi nas to odvelo ako bismo se predali jadikovanju i uzdasima.
Ne, sad nam je više nego ikad potrebna vera u ove mladiće, u Kiću, i Lučića, u Partizan…
U košarci je tako: jedan vanserijski igrač može da okrene terazije sudbine u željenom pravcu. Ceo tim će imati drugačiju fizionomiju. Setimo se kako je nekad Ćosić donosio klubovima šampionske titule. To je danas Petrović u Ciboni.
Ne bismo hteli da u Dvorani sportova slušamo tužne balade naših najstrastvenijih pristalica, već vesele pesme, borbene pokliče, izvikivanje imena pojedinaca od kojih se traži iskazivanje do krajnjih moći. Samo ćemo tako opet imati veliki tim, uživati u njegovoj igri i pobedama.