IN MEMORIAM
Nedavno je na tragičan način okončao svoj mladi život nekadašnji košarkaš Partizana, reprezentativac, naš Đuka.
I ma koliko čovek bio gospodar svoje sudbine, posebno sportisti za koje uvek kažemo da su jačim otporniji, nikad ne može znati šta ga čeka. I niko od njegovih drugova iz tima i ljudi iz kluba nikada nisu mogli zamisliti da će čovek takve životne energije i optimizma pokleknuti i otići iz života a da se još nije ni približio onom dobu za koje kažemo da je podne života.
Đuka je bio igrač one generacije koja je Partizanu donela prvu šampionsku titulu. Igrao je zajedno sa Kićom, Prajom, Farčićem, Marićem, Bobanom Petrovićem. Bio je centar, „teški“, kako se to kaže u košarkaškom žargonu. Veoma omiljen među drugovima. Imao je dušu kao dete a bio je ljudina. Fizički i vrlinama svog karaktera, celog bića.
Postoje ljudi i sportski šampioni na koje već s početka padne jedan mlaz svetlosti s neba koji se više nikad ne izgubi. Dragan Đukić nije bio čovek takve sudbine. Završivši fakultet ozbiljno se posvetio novom poslu. Istina, bio je i dalje uz košarku, uz Partizan, kao član Stručnog saveta.
Novi naraštaj navijača „crno-belih“ ne zna za centra Đukića. Bio je aktuelan samo dok je igrao, lagano je padao u zaborav, ali ga to nije diralo. Njegov nadmoćni um je to prihvatao ne kao odmazdu života već kao nešto sasvim normalno za sportiste koji iza sebe nisu ostavili zlatan trag.
Međutim, u analima sportske porodice Partizana, Dragan Đukić će uvek imati svoje mesto, posebno u našem košarkaškom klubu. Sećanje na njega i njegov tragični kraj života dugo ćemo nositi u sebi.
Počivaj u miru, dragi vaš Dragane!