Navijači i Ćurkovićev gol u Barseloni
Pitao sam se baš kako će ga primiti njegova Partizanova publika posle tog meča u Barseloni? Obradovao sam se i u 12. minutu meča sa Mariborom Ivan Ćurković je poleteo u noge Klančniku, daleko van šesnaesterca, i spasao „čist gol“. Sa Partizanovog juga zaorio se aplauz i gromoglasno skandiranje „Ćure, Ćure!“. Publika obično ne prašta golmanima, to je tuga njihovog poziva, ali je publika ovde bila velika — svom ljubimcu stavila je do znanja da je njegova greška u Barseloni bila oprostiva, iako publika ostaje tužna zbog neuspeha reprezentacije…
Pitao sam ga da li se bojao tog prvog susreta posle Barselone na svom stadionu.
ĆURKOVIĆ: Zašto? Čini mi se da je odavno došlo vreme kad sam formiran i kao golman i kao ličnost. Pogrešio sam naravno, lopta je bila klizava, osetio sam to još na početku, a kad sam pošao na tu krajičkom oka video sam na drugoj strani Trivića i doneo odluku da loptu odmah rukom bacim njemu. Pošao sam pomalo i komotno, možda, mi je iskliznula, jer je dobila „žabicu“, odakle se stvorio Amančio. Bilo je kasno da pokušam bilo šta, da se bacim, da stvorim bar gužvu u kojoj se moglo nešto spasti. Bila je to greška… Kad se svega setim, rekao bih čisto tehnička… Nerviram se kad načinim taktički kiks, kad procenim rđavo situaciju… Naravno nervirao sam se i tad… Ali niko od drugova, ni na poluvremenu ni posle utakmice, nije prebacio. Ni reč. Posle tog gola trebalo je braniti dalje… I branio sam, pa i danas mislim da i pre i posle njega nisam bio loš…
Fudbalerima nekad otpadne rame od tapšanja, kad timu ide dobro, kad se pobeđuje, a kad se gubi, onda nikog ni pred svlačionicom nema. Sad, pred Barselonu, ispratile su ih hiljade na Surčinu, kad su se vraćali dočekali su ih samo carinici…
ĆURKOVIĆ: U fudbalu se ništa ne mora — a sve se može — to je jedan od njegovih starih istina. A mi smo u Barseloni morali — a možda smo i mogli — samo Španija je to, a onda kad se igra u dresu sa državnim grbom, onda se zaista igra. Španija je igrala izvanredno, možda je televizija uskratila taj utisak ali je on tačan. Igralo se u Barseloni, gradu gde Španci ne znaju za poraz. Mi nismo ostvarili ono što smo zamislili, kao tim, kao pojedinci — prenuli smo se donekle u drugom poluvremenu, ali… Mislim ipak da je Meksiko možda izgubljen za naš fudbal, još u Belgiji na onoj utakmici pred koju i na kojoj nas je pratila serija nedaća, mislim da je Meksiko izgubljen delom i na utakmici sa Španijom u Beogradu. Možda će neko reći da nisam u pravu, ali ja smatram da je za naš fudbal loše bilo što smo onako uspešno igrali u Kupu nacija u Italiji… To je stvorilo apetite, to je od fudbala načinilo „državno pitanje“…
I to sam hteo Ivana da pitam — pred duel u Španiji nije bilo reprezentativca ili stručnjaka koji nije davao apsolutno optimističke izjave. Kako to?
ĆURKOVIĆ: … To je vezano sa onim da se ništa u fudbalu ne mora. A mi smo morali — nama je Barselona bila poslednja karta, mi smo tamo morali da pobedimo. Čak smo i verovali u pobedu. Ne samo mi. Sva sredstva informacija, javnost, prijatelji, koja su nas okruživali, ljudi koji fudbal vole, ili koji se za njega i ne interesuju, svi su tražili imperativno tu pobedu. Takva je atmosfera bila, danas posle boja možda bi se moglo reći da je povoljnije bilo da krenemo da izvučemo što možemo, ali da to ne bude pobeda po naređenju.
Posle boja, svi generali su pametni — kaže se tako — pa Ivan Ćurković sportsmen od glave do pete ne želi da pametuje i traži razloge i uzroke poraza:
ĆURKOVIĆ: Sigurno je da je Rajko najviše želeo pobedu i da je radio kako je smatrao da je najbolje. Sigurno je da je svako od nas znao šta za naš fudbal znači ta pobeda, ta šansa za afirmaciju u svetu. Nije ispalo kako se želelo. Neko će pitati zašto je igrao ovaj, a ne onaj, neko će zamerati što nismo imali liniju golman — centarhalf — centarfor, neko će zameriti načinu igranja, a bio je dogovoren možda najbolji, iako nije realizovan. Ali, pitam se, zašto ta pitanja nisu postavljena pre meča?
Ljubiša Vukadinović. „Politika“, 3. maj 1969:
Čuje se gotovo na svakom koraku da je naš golman najviše doprineo porazu. Ćurković je svakako danas najtužniji fudbaler na svetu: drugi gol je zaista njegovo delo, ali teško je prihvatiti tezu da je on jedini krivac za poraz u meču u kome je navala izneverila, a odbrana se u nekim trenucima branila zahvaćena panikom!
Ako prelistamo hroniku od pre nekoliko decenija, podsetićemo se na pojedinačne neobične slučajeve. Protiv Švajcarske u Beogradu, u kvalifikacijama za 2. svetsko prvenstvo, vodili smo sa 2:0. Ivković je dodao loptu Spasiću, a ovaj se bacio Friđernu u noge, jer je ovaj pokušao da dospe do lopte i tako je omogućio lopti da nesmetano uleti u mrežu. Koban nesporazum.
Nismo otišli na 3. svetsko prvenstvo, jer je Franja Glazer od četiri gola koje je primio u Varšavi bar dva mogao da odbrani. Ima primera i iz posleratnih anala. U Ženevi, 1954, Beara je istrčao da boksuje loptu, koju je Horvat pokušao da mu doda glavom i tako su Nemci postigli vođstvo od 1:0. U Vinja del Mar Jusufi je pustio protivnika verujući da je ofsajd — a nije bio, — a zatim je Marković uhvatio loptu u svom kaznenom prostoru bez ikakvog opravdanog razloga. Ove dve greške stajale su nas ulaska u finale prvenstva sveta u Čileu.
U svim ovim utakmicama javili su se i drugi elementi koji su doprineli porazu i zato Ćurkovićevu grešku u Barseloni treba sagledati u okviru svih zbivanja ovog meča. I onda će se dobiti drukčiji utisak o svemu što se dogodilo.