Raul Kardenas, selektor a od pre izvesnog vremena šef novog tehničkog štaba meksičke reprezentacije dao je izjavu za list „Ekscelzior“. On se još jednom osvrnuo na Pentagonal turnir rekavši da je Partizan izvanredna ekipa i njegova je želja da se još jednom sastane sa nacionalnim timom do početka Mundijala 1970. godine. On će tražiti odobrenje svog Saveza da do ovog susreta dođe u aprilu mesecu.
Interesantno je napomenuti da je Simonovski na kraju turnira, odgovarajući na pitanje novinara o prikazanom fudbalu, a posebno o reprezentaciji Meksika, rekao da ima još nekih mesta u njihovom sadašnjem timu koja nisu rešena.
Kardenasa je to, izgleda, pogodilo, pa otuda i ove reči: „Voleo bih da se sastanemo u aprilu i na tome ću insistirati kod Saveza, da bi se gospodin Simonovski tada uverio kako je i koliko spreman moj tim“.
Najteže — na tribinama!
Interesantno je da smo najviše strepeli kada smo bili posmatrači. Igrala se utakmica između reprezentacije Meksika i Gvadalahare. Normalno, svi smo očekivali pobedu Meksika, ali na pomolu je bila senzacija: Gvadalahara je povela sa 2:0! U slučaju da Gvadalahara ovu utakmicu završi nerešenim rezultatom mi bismo postali pobednici turnira. Tada na scenu stupa sudija. Bez razloga isključuje dva igrača Gvadalahare. Na velikom stadionu Acteka počinje drama. Do kraja je ostalo još pola sata. Da li će Gvadalahara izdržati? Postali smo vatreni navijači. Reprezentacija smanjuje na 2:1, a malo vremena kasnije rezultat je već 2:2. Još deset minuta: „Hoće li izdržati“, pitali smo se u delirijumu groznice. Gvadalahara je odolela uraganskim napadima meksičke reprezentacije. Kad je sudija dao znak da je utakmica završena poleteli smo jedan drugome u zagrljaj: tog trenutka postali smo pobednici turnira Pentagonal! I moja sledeća misao bila je: ko će zaspati posle toga.
Suđenje
Na Pentagonal turniru od ukupno 10 utakmica samo tri su završene bez isključenja! U prvi mah ovaj podatak govori da su utakmice obilovale grubostima i nesportskim ponašanjem. Međutim, razlog velikom broju isključenih igrača leži u vrlo čudnom kriterijumu meksičkih sudija. Dobio sam utisak da kad bi oni vodili susrete evropskih timova retko bi koja utakmica bila privedena kraju. Partizan je imao pet isključenih igrača: Mihajlović dva puta, Katić, Hošić i Đorđević po jedanput. Po mom uverenju možda bi jedino Mihajlović trebalo da bude isključen. Kažem: možda, jer njegov start nad centarforom Botafoga — Roberta bio je težak u odnosu na prekršaje ostale trojice. Dotle je utakmica bila vrlo fer, a Mihajlović je, ipak, mogao biti samo opomenut.
Partizan je od četiri utakmice na turniru tri igrao hendikepiran, sa jednim ili dva igrača manje. Ohrabrujuća činjenica je da su mladići u „crno-belim“ dresovima u tim momentima uspeli da izdrže do kraja. Dva puta je, na utakmicama sa Gvadalaharom i Spartakom, sačuvana stečena prednost a u meču protiv Botafoga, u periodu kada smo igrali sa igračem manje, uspeli da postignemo gol koji nam je omogućio da trijumfujemo u krajnjem plasmanu na turniru.