I kao što je Šeki sa lakoćom baratao loptom, tako je isto opštio sa ljudima — našim i strancima, bez obzira da li odnekud zna tog čoveka ili ga prvi put sada vidi. Njegova komunikativnost, lakoća konverzacije, humor pun duhovitih žaoka i dobrodušnosti brzo su mu pribavili naklonost sviju nas. On je strasno učestvovao u svakom trenutku utakmice, a takav isti bio je i u razgovorima i događajima van igrališta.
Voleo sam da ga gledam, a posebno da igram sa njim. Tada nisam ni slutio da ćemo, nekoliko godina kasnije, zajednički krstariti našom planetom i na mnogim poprištima braniti nacionalne boje.
Šekijeva pojava je u ogromnoj nesrazmeri sa njegovom igračkom vrednošću. Malog rasta, krivih nogu i kočopernog hoda, na prvi pogled ne deluje „klasično fudbalski“. Ali, u tom telu ne baš idealnih proporcija kriju se nepresušna energija i jedna džinovska istrajnost, i to sam zapazio već na prvom zajedničkom treningu sa Šekularcem.
I pored toga što nas je sve gledao pomalo preko ramena i svojim „jezikom bez dlaka“ pokatkad i ponizio, mi smo gajili posebnu naklonost prema njemu. Ja, to ne krijem, čak i slabost.
Pored toga što me je očarao kao igrač koji sve nas može da pouči u igračkim veštinama, on me je osvojio svojom otvorenošću. Baš zbog toga ja sam se odmah sprijateljio s njim, priča Galić.
Jedna epizoda iz prvog Galićevog susreta sa Šekularcem zaslužuje da bude spomenuta. Ona posredno objašnjava Šekijevu ličnost, njegov unutarnji svet i — iznad svega — karakter.
Galić je u Atini sedeo na klupi za rezervne igrače. Utakmica je bila u toku. Rezultat je glasio 0:0, a Šekularcu nije sve polazilo za rukom. Osim toga, njegov posebni čuvar bio je veoma budan i nadasve oštar. U jednom trenutku, nedaleko od aut-linije. mladi Grk ga je „pokosio“. Lopta se otkotrljala do naše klupe. Šeki je prišao da je uzme, pošto je sudija prethodno svirao faul nad njim.
Digao sam pogled prema njemu, priseća se Galić. Iz Šekularčevih očiju skoči na mene neka čudna vatra. Bes se najjasnije izražavao u njegovim zenicama, dolazeći negde iz dubine valjda iz same krvi. Oči su izražavale njegova najintimnija osećanja i istovremeno otkrivale koliko je silne igračke energije, volje za pobedom i samopregora skriveno u ovom inače omanjem telu. Ta ogromna unutrašnja snaga, to je valjda ono što „Šekija“ goni da ponekad bude i neprijatno agresivan. Sve je iz njega govorilo da želi pobedu… Bilo je očito da poraz ne bi mogao mirno podneti. Dao je čitavog sebe, neštedimice, u toj igri i — mi smo pobedili.
Kasnije, kada smo zajedno igrali u državnom A timu, ja sam se nebrojeno puta osvedočio u tome kako ga, za vreme utakmice mržnja — sa svojom niskom prirodom — uzima pod svoje, kako nestaju u njemu snage pomirljivosti i kako on najstrastvenije doživljava protivnika kao neprijatelja.
I samo zato što je svim čulima predat fudbalu, što u njemu nalazi sebe i svoj smisao života, Šekularac nije fudbaler-džentlmen, već igrač kod koga u samozaboravu bezumlje prelazi u delo i on čini ono što ga je već toliko puta, za duže ili kraće vreme, udaljavalo sa igrališta.
I kada smo kao klupski rivali, bili na suprotnim stranama, uvek sam imao razumevanja za te pojave njegovog drugog „ja“ koje su često bile na krivom putu.
Šekijev vulkanski temperament na zna da se zaustavi. On nikad nije poznavao ograničenja, već su mu gotovo sve dopuštali. Obožava krivicu radi kajanja, oholost zbog poniznosti. Zna da udari, ume i da zaplače. Priznajem: on me je uvek istinski zbunjivao!