TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
Takmičarska godina 1947—48, u kojoj su održani drugi posleratni šampionat i kup, nije bila berićetna za našu ekipu. Te sezone na vrhu jugoslovenskog fudbalskog neba zasijala su dva nova meteora — zagrebački Dinamo i mesni rival Crvena zvezda — koji će nam tokom narednih 27 godina (zajedno sa splitskim Hajdukom) biti tradicionalni protivnici u borbi za nacionalni fudbalski primat. Dve i po decenije te četiri ekipe predstavljaće tzv. „veliku četvorku“, elitnu klupsku vrhušku našeg loptačkog sporta, iz koje je docnije regrutovan gro članova naših najjačih državnih selekcija!
Kao što smo rekli, zagrebački „plavi“ su nas te sezone pretekli u prvenstvu i osvojili titulu šampiona, a „crveno-bele“ komšije nadigrali u kupu i osvojili pehar predsednika Tita. Ipak, ne možemo reći da je to bila neka „crna“ sasvim neuspešna godina za Partizan. Naši momci su završili prvenstvenu trku na trećem mestu sa istim brojem bodova kao i vice-šampion (Hajduk), dok su u Kupu eliminisani tek u finalu. Znači, u ukupnom saldu borbi na dva fronta (kup i prvenstvo), mi smo i te godine bili najuspešniji jugoslovenski tim!
Ali kao što to u životu i sportu obično biva, neuspeh na jednoj morao je da uravnoteži uspeh na drugoj strani. Naša kompenzacija u pomenutoj sezoni došla je na međunarodnom planu, gde smo napravili prve stidljive korake prema centralnoj i zapadnoj Evropi. Postigli smo prve internacionalne rezultate koji su skrenuli pažnju tog dela fudbalskog sveta na naš klub i njegove velike mogućnosti.
U tim mesecima promenljive fudbalske sreće naši fudbaleri su odigrali pet međunarodnih susreta i zabeležili 4 pobede i jedan remi. Savladani su: češki Bohemijans (3:0), švedski Helsingborg (1:0) i sjajni klubovi našeg severnog suseda Rapid (2:1) i Austrija (4:3), dok se bez odluke završio meč s budimpeštanskim MTK (1:1).
Više od ovog izvanrednog bilansa, impresionirale su evropsku javnost pobede nad dvema bečkim ekipama. Zašto? Iz prostog razloga što su, pored Honveda i Torina, one važile tada kao najbolje evropske klupske momčadi i što su davale kompletnu austrijsku reprezentaciju! Ovaj drugi podatak možda današnjem gledaocu i mlađim generacijama ne govori mnogo, ali savremenici znaju dobro da je ta reprezentacija tada bila prava kaznena ekspedicija za sve evropske metropole, da se kotirala (paralelno s mađarskom reprezentacijom Puškaševog doba) kao najbolja nacionalna selekcija na kontinentu, konačno da je u dva susreta s našim državnim timom slavila dva trijumfa (5:2 u Beogradu i 7:2 u Beču) kakve više nikada niko nije zabeležio u igrama s našim izabranicima!
Verovali ili ne, od 20 legendarnih reprezentativaca te nezaboravne generacije austrijskog reprezentativnog fudbala, u svakom od ova dva tima koja je Partizan oborio na pleća igrala su po devetorica: u Rapidu — Zeman, Rakl, Hapel, Hanapi, Dinst, Probet, Rigler i braćaKerner; u Austriji — Šveda, Ocvik, Fišer, Šleger, Melhior, Kominek, Huber, Stojaspal i Aurednik! Četvorica od njih ušli su u sve almanahe i istorije evropskog fudbala, kao najbolji akteri svog vremena na mestima s brojevima 1, 4, 6 i 10 (Zeman, Hanapi, Ocvirk i Stojaspal)!
Naročito spektakularan bio je meč s Austrijom, koja je važila kao tehnički suptilnija, maštom i duhovitošću sigurno najbogatija ekipa tadašnje Evrope. U nezaboravnoj igri, u kojoj smo rezultatski bili superiorniji samo za jedan pogodak 4:3), terenski smo dominirali daleko ubedljivije pa je komentator jednog beogradskog lista posle meča napisao:
„Rezultat često ne odslikava verno ono što se zbilo na bojnom polju. Prema ishodu bi se reklo da se vodila ogorčena borba ravnopravnih partnera. I da je napadač gostiju, Aurednik, kojim slučajem, postigao u poslednjem minutu izjednačujući gol, rezultat bi bio još nerealniji i nepravedniji za izuzetno inspirisani Partizan!
Ova ocena nije ostala skrivena iza leđa evropske fudbalske javnosti. Ubrzo su je objavili zapadni listovi kao senzaciju i to je bio prvi nagoveštaj budućeg trijumfalnog pohoda „crno-belih“ na evropski Zapad!