Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Publika bez sporta — sport bez publike

od

u

Razmišljanja povodom prinudnog intermeca

U jeku sezone ostali smo bez sportskih priredbi. I moram priznati da sam se zbog toga nekako čudno osećao: kao kad ne može da se kupa u sezoni kupanja; kao kad nema sunca usred leta! Ukratko: kao da se nešto neprirodno dešava.

Dolazile su subote i nedelje. Dolazile i prolazile bez sjaja i svečarskog ruha, koje im najčešće donose uzbudljive sportske priredbe. Sretao sam prijatelje nedeljom u gradu kako lutaju bez cilja; viđao sam poznanike koje inače retko srećem. Mnogi od njih od kako ih znam oskudevaju u vremenu odjednom su postali njegovi rasipnici, Jer i kad bi odvajali malo tog dragocenog vremena, odvajali bi ga na svoju jedinu i najveću strast — na sportske igre! A, eto, tih dana prinudne sportske apstinencije nisu znali šta će s njim. I, možda više od toga — nisu znali šta će sa sobom.

Tih čudnih, reklo bih, neprirodnih martovskih i aprilskih nedelja muški deo naroda bio je nekako više uznemiren. Muškarci su gunđali, okretali se oko sebe, povlačili se u svoja skrovišta, nevoljni i „pokradeni“ — za naviku, za doživljaj… Ali, tu se ništa nije moglo, jer je po sredi bila viša sila. A zna se da sila zakon menja a kamoli da ne promeni naviku. I, kao što obično biva, čovek u takvoj situaciji traži utehu na drugoj strani. Mnogi bi se od nas našli u kafani gde obično svraćaju razočarani. Ali se na nesreću ugostitelja opet isprečila viša sila — vakcina. I tako su sportski strasnici bili u okolnostima bezizlaznosti, pa su se u mislima vraćali svojim strastima evocirajući ono „što je nekad bilo“. Nema sumnje da smo mi, partizanovci, tu bili u velikoj prednosti, jer smo u minulom vremenu dugo bili moćni, prvi, najbolji…

Srećom, Vasović i Boškov učinili su pravi potez: organizovali su utakmicu između svojih ekipa. To je bio pravi ventil za visoki napon dugo uzdržavane fudbalske strasti. I pravi uvod u „drugi deo“ prolećnog prvenstva.

Ali, ova utakmica nas je uverila u još nešto: da nema ništa tužnije u sportu od praznog borilišta. I ne samo to: pravo veliko sportsko nadmetanje u stvari i nije mogućno bez prisustva publike!

Iz svega ovog nameće se neminovna pouka: ljudi ne mogu bez sporta u istoj onoj meri u kojoj sport nije moguć bez publike. A iz pouke proističe i zaključak o neizbežnom uzajamnom poštovanju sporta i publike, jer bez toga u stvari nema ni jednog ni drugog.