TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
Posle 1948, koja je u našim klupskim almanasima okarakterisana kao godina „bez sjaja“, zato što smo u njoj ostali praznih šaka (bez jednog domaćeg trofeja), došla je jedna plodna sezona — 1949-ta. U njoj smo povratili titulu šampiona i našli se još jednom u finalu Kupa. No o tome ćemo u jednom od narednih brojeva, a sada ćemo se okrenuti međunarodnom planu.
Kao što je poznato iz prethodnih nastavaka, Partizan je bio prvi klub u posleratnoj Jugoslaviji koji se otisnuo na jednu veliku turneju van zemlje (1946. po Poljskoj i SSSR). Već 1948. naša „crno-bela“ ekipa prva je odškrinula i vrata zapadne Evrope — gostovanjem u Beču. A u ovoj, 1949, otisnula se na drugu turneju no Švedskoj, tako da je bila i prva jugoslovenska momčad koja je zaigrala u Skandinaviji. Zar je onda čudno što je klub Partizan stekao te godine u celokupnoj domaćoj i inostranoj štampi epitet „ambasadora jugoslovenskog fudbala“!
Pored ovog značaja, tzv, „švedska turneja“, na koju smo otišli u julu 1949, imala je i izvestan rezultatsko-takmičarski značaj. Blistavom serijom trijumfa (šest pobeda iz šest igara sa ukupnom gol-razlikom 20:5) Partizan je skrenuo pažnju na novu klupsku supersilu koja se rađala na jugu Evrope. Tako su glasili posle ove turneje ne samo komentari Švedske, već i celokupne inostrane štampe. Ovako visoka ocena naših uspeha poticala je iz jednog jedinog razloga: Šveđani su samo godinu dana ranije osvajali zlatnu medalju na prvom posleratnom olimpijskom fudbalskom turniru. Njihovi asovi Gren, Nordal, Lidholm i drugi postali su prekonoć najcenjenije vedete na evropskom fudbalskom nebu i najskupocenija „roba“ na pijacama italijanskog „kalča“! Nokautirati ekipe u kojima igraju protagonisti takvog formata značilo je više nego senzaciju! A Partizan ih je u pravom smislu reči nokautirao!
Počelo je u prestonici Stokholmu, 8. jula, gde nam se suprotstavio izvanredni AIK. Solidna partija naših još „nezagrejanih“ igrača završila se ubedljivom pobedom 2:0. Neugodno iznenađeni, domaćini su nam već u drugom meču suprotstavili aktuelnog šampiona svoje zemlje — Norčeping — tim sastavljen od samih reprezentativaca, koje je predvodio proslavljeni tobdžija sa londonske Olimpijade a docnije najskuplji fudbaler Italije — Gunar Nordal. Nimalo impresionirani, naši momci su pružili svoju punu meru i formalno osakatili velikog protivnika: posle 90 minuta igre na semaforu je stajalo — Partizan — Norčepnig 4:0! Bila je to prvorazredna senzacija i pravi šok za švedsku fudbalsku javnost.
Posle toga, pod udarima naše zahuktale mašine. padali su redom, kao snoplje: Getebarg (7:3), Malme (2:4), selekcija severne Švedske (2:1) i konačno Helzinborg (3:2)! Bio je to potpun revanš — osveta Partizana u ime jugoslovenskog fudbala za debakl u finalu olimpijskog turira u Londonu!
Za mlađe naraštaje naših navijača svakako su interesantna imena junaka „švedske turneje“: Šoštarić — Čolić, Petrović — Čajkovski, Jovanović, Jakovetić — Strnad, Pajević, Valok, Bobek i Simonovski!
Za letopise našeg kluba još značajniji su brojni komplimenti i superlativi koje je o izvanrednim demonstracijama fudbalske veštine naših momaka izrekla švedska štampa. Ograničen prostor nam ne dopušta da navedemo sve. Ilustracije radi dovoljna je i ova jedna, iz pera komentatora najpoznatijeg švedskog dnevnika „Stokholme Tidingen“. Pod naslovom „AIK dobio lekciju“, posle prve utakmice doslovno je napisao sledeće: „Jugoslovenski fudbal smo upoznali na Olimpijadi u Londonu i sada na tlu Švedske, Partizan je održao takvu lekciju domaćem timu da ponovo moramo da odamo priznanje našoj reprezentaciji za pobedu nad izvanrednim Jugoslovenima u Londonu. Za mene ima malo inostranih timova koji igraju tako dopadljivo kao Beograđani. Videli smo prave umetnike. Hvala im! Partizan je trenutno najbolji predstavnik evropskog klupskog fudbala“ (!!).