GLASAM ZA IGRAČE
Predrag — Peca Aleksijević, reporter „Ilustrovane politike“, jedan od eminentnih novinara mlađe generacije.
Aleksijević će pod stalnim nadnaslovom „Glasam za igrače“ nalaziti aktuelne teme i obrađivati ih na sebi svojstven način, nenametljivo, toplo i — direktno.
Ima nešto što fudbalu nikako „ne ide na nogu“ u poslednje vreme, pa ni vama, Partizanovcima. Za košarku već znate, misli se na ljubav prema televiziji i navijanje u papučama kome je, tako naprasno, postao sklon naš sportski svet. Ali mnogo teže padaju igre „Ajaksa i „Intera“, kad se upoređuju s našim utakmicama. Čisto nas kompleksiraju ti razni plavušani s tankim nogama i ženskim frizurama koji devedeset minuta trče kao lavovi, raznoseći prsima jedni druge, a da pritom ne cmizdre, ne traže milost pištaljke, i još, uzgred, što je najgore za naša poređenja u nemogućim uslovima stravičnih duela prikazuju izvanredan tehnički repertoar. To samo napominjem a hteo sam drugo. O vama je reč, igračima. Kao obično na ovom mestu. Gde je izlaz? Tamo kuda ste već, od pre nekoliko meseci, tako uspešno krenuli. Velika, sportska, fudbalska bitka za dobru igru, pre svega, rezultat je za nijansu u drugom planu. Ali, tu negde i leži ključ za komplikovanu fudbalsku bravu. U timu ne bije bitku jedan igrač, ni dvojica, makar bili fenomenalni. Ne biju je ni svi, ako se bori svako za sebe, kao takozvani slobodan strelac koji igra za svoj angažman, svoju slavu. Sve je to, zajedno, veliki motiv, ali samo ako do poslednje kapi znoja im velike ljubavi prema celom timu, izgara svaki igrač, iskreno verujući da je deo mašine. Pardon, nije reč o teoretisanju, makar zvučalo kao fraza. U vašem slučaju neophodno je takvo podsećanje i takva opomena, baš sada kad ste na putu da „Partizanu“ vratite staru slavu velikog šampiona i još većeg rivala crveno-belih, za koje inače navijam. Vi ćete mi, svakako, kao pokloniku fudbala, verovati koliko želim vaš ponovni uspon.
Ali, kako ćete sve to ako niste složni kao jedan?! Ne samo na terenu, nego čak i u privatnom životu. Vaši veliki prethodnici bili su međusobno prisni, iskreni drugovi. Nezalaganje pojedinca na terenu, smatralo se za izdaju privatnog drugarstva. Kakva je to velika obaveza, i kolika garancija za požrtvovanje! Neka vam Vaske kaže kakva su družina oni bili. Istina, od malih nogu u istom dresu, ali ni vas ništa naročito ne razdvaja, ni godine, ni ljubav prema kluba, ni želja da uspete.
Pa, onda, neka Paun, taj divni sportist, dobar momak i drug, nek batali sujetu i „lični“ odnos prema vođstvu tima. Neka Bjeković shvati da nije mali bog, nego samo veliki igrač kome nedostaje malo skromnosti i sportskog poštovanja prema igri i igračima. Grubješić bi morao da „gine“ bar dvaput više, pa da opravda onu senzacionalnu promenu dresa od „provincijskog Urugvaja“, do finaliste Kupa evropskih šampiona. A ostali? Živaljević, Katić… Valjala bi vam zbijenost u celinu kao pesnica. Pogledajte Ćureta. Imam utisak i da igra, i da živi za sve vas, za ceo tim. Nemam, naravno, stručnih saveta, samo drugarskih. Nemam ni običaj da se ovde obraćam upravi. Samo uzgred. I oni bi mogli malo više da zbiju redove i sjedine koncepcije, a ne da ih dele na „stari“ i „novi“ „Partizan“. „Partizan“ je jedan. Želeli smo da bude veliki, ili osrednji? Po tome se i meri vernost klupskoj boji.