Velibor Vasović ocenjuje i razmišlja
Trećina prolećnog dela prvenstva — šest utakmica — je iza nas. Fudbaleri Partizana su od 12 mogućih bodova osvojili 8. To je izvanredan uspeh. Da je Partizan tako igrao i jesenas mogao bi sigurno da se bori za titulu prvaka. Da odmah kažemo: Vasović i drugovi planirali su ovog proleća da dodaju jesenašnjem previše mršavom skoru još 29 bodova. Prema dosadašnjim igrama i rezultatima planirani bodovi su sasvim realni.
Preostali deo prvenstvenih mečeva Partizan uglavnom igra u Beogradu. Očekuje se da prednosti domaćeg terena i publike dođu više do izražaja. Upravo, Partizan očekuje da tek kod kuće ubere glavne plodove.
Velibor Vasović želi, i u tome uveliko čini napore, da pretvori u realnost jednu notornu istinu, koja inače važi i uspešno se neguje kod velikih ekipa u svetu:
„Naučiti tim da pobeđuje kod kuće, da u svojoj sredini žanje najbogatije žetve — to je velika prednost. Kad bi neki entuzijast pravio ankete o tome kako se u nas, i drugde, postaje fudbalski šampion, siguran sam da bi u 99 odsto slučajeva ustanovio da su bodovi osvojeni na domaćim terenima. Dugi niz godina Partizanu je baš to nedostajalo. A u vezi s tim — imao je manji inkaso“.
Partizan očigledno pokazuje uspon. I igrom i rezultatima. U non-stop takmičenju to mora da potvrdi. To zapažaju i cene ne samo stručnjaci nego i ljubitelji fudbala. Vasović i treneri Partizana takođe uočavaju taj napredak. Međutim, Vasović je izričit u svome htenju — sve što je postignuto ovog proleća predstavlja uočljiv pokazatelj uspona, ali je daleko od onoga što tek treba da se dosegne.
„Odbrana je dostigla solidan nivo (golman, bekovi i ‘čistač’), mislim na evropski nivo. Određenu vrednost u tom pogledu imao je Partizan i ranije. Da budem iskren: još me muče i uveren sam da ih nećemo ni lako ni brzo rešiti, dva problema: To su nesigurnost i nemaštovitost srednjeg reda, half-linija — jasnije rečeno. I drugo, muči me neefikasnost napadačkog reda. Problem šansi ne postoji. Ali problem njihove realizacije je prisutan. Dobar, solidan tim, ekipa koja ima određen renome u fudbalskom svetu od tri povoljne prilike mora da realizuje bar jednu. A mi smo — tu vrlo, vrlo tanki. Pre neko veče gledali smo Ajaks i Benfiku. Ajaks je od jedne povoljne šanse postigao gol (koji je sudija poništio) i taj podatak je dovoljan pokazatelj kvaliteta.
Vasović nerado govori o igri pojedinaca, o snalaženju, uslovima, slabostima… Pre svega — zbog kratkoće vremena otkako se radi na novi način. Puna ocena za celu ekipu mogla bi se, po njemu, dati u rečenici — dve: treba još mnogo, dugo i veoma uporno i planski raditi da se vidljivije oseti sigurnost i uspon ekipe.
Gotovo retko kad Vasović govori o fudbalu i Partizanu, i pre svega, o njegovoj sutrašnjici, a da ne spomene [nedostaje reč]: fudbalski nivo evropski kvalitet. U njegovim planovima Partizan je odista tamo. Ne mašta o Partizanu (još) kao šampionu Evrope. Ali, o Partizanu u samom evropskom vrhu — svakako. I to vrlo pouzdano. Kad o tome govori ili raspravlja sa sagovornikom Partizanov „tehniko“ razložno i ubedljivo rezonuje.
Kao primarno, ističe nužnost: zadržati u svojoj sredini iste igrače, bar četiri-pet godina. Raditi s njima, vajati ih, praviti tim sopstvenog stila.
Drugi elemenat, gotovo ne manje bitan od prvog, pripada kontinuitetu stručnog rada. Drugim rečima, u najširem smislu, mora da postoji sopstvena, Partizanova škola. Stručni rad ove godine mora da se nastavlja, dograđuje na ono što je podignuto lane. A iduće godine — da pođe od onoga što je dostignuto ove sezone. Ma ko bio na kormilu — to pravilo nužno mora da ostaje, da se poštuje kao neka svetinja. Najgore je svake godine počinjati ispočetka.
Planovi, perspektiva, ekipa sutrašnjice to su preokupacije Partizanovog upravnog odbora, stručnog štaba i igrača. Partizan je vodio žučne diskusije o putevima kako da stvara veliki tim. Birao je jednu od dve mogućnosti: ili da se orijentiše na kupovinu gotovih igrača ili da se u prvom redu, osloni na sopstvene snage, na školovanje u svojim redovima „od malih nogu“. Na kraju, izabrao je školu kao put za stvaranje fudbalera.
„Partizan se vrlo određeno opredelio za sopstvenu školu. Ta škola će od ove jeseni krenuti sa novom koncepcijom, sa novim programom“, naglašava Velibor Vasović. „Razumljivo, katkad ćemo dovesti, upravo kupiti i nekog istaknutog igrača iz drugih klubova, ako uslovi budu razumni, ako se budu kretali u okvirima fudbalskih propisa i dogovora. Zasad, nisam u mogućnosti da kažem o kome se radi“.
Ono što Vasović, odnosno Partizan, namerava da učini — to je da „na duži rok“ izgrađuje ekipu od oko 16 fudbalera, da od njih stvara tim koji će bar četiri-pet godina igrati zajedno. I Partizanova i tuđa iskustva pokazuju da česte promene i „krpljenja“ ne daju prave rezultate. Stalnost ekipe, uz sistematičan rad i veći broj utakmica, obezbeđuju i sigurnije uspehe, viši kvalitet i standardnost forme, a to je put koji vodi ka šampionskoj tituli.
Ajaksov recept
U susretima sa ljubiteljima fudbala Vasović često spominje svoj doskorašnji klub, koji je prošle godine, s njim na čelu, postao šampion Evrope, a ovih dana se kvalifikovao za finale KEŠ-a. Na pitanje koji su to elementi Ajaksove igre i fudbalske politike kojima bi Partizan trebalo da se koristi Vasović odgovara:
Ajaks kao ekipa predstavlja jedan kompletan kvalitet kome zasad Partizan može samo da teži, da izgrađuje elemenat po elemenat: izbor igrača, neumorno učenje taktika, kontinuirana politika fudbalska…
Ajaksovi fudbaleri su naučili vrlo korisnu veštinu u fudbalu — da neobično dugo „drže“ loptu. Teško, veoma teško je prepuštaju protivniku.
Nervi tih igrača kao da su građeni od čelika. Njih ne može da zbuni ni takva masa kakvu predstavlja, na primer 70.000 temperamentnih Južnoamerikanaca.
Većina sadašnjih Ajaksovih fudbalera igra zajedno već četiri ili pet godina… Zar to nije pravi recept i za nas?
Boba i Lenjinove misli
U radnoj sobi trenera Partizanovih fudbalera nalazi se neobičan „trofej“: na zidu, kaligrafski ispisani ukusno namešten plakat sa Lenjinovim mislima o konferencijašenjima i o stvarnom radu pada u oči. Lenjin preporučuje manje i kraće konferencije, a što više stvarnog radnog učinka.
Treneri, i Vasović s njima, kažu da im je taj plakat predao direktor kluba Boba Mihajlović, nekadanji politički komesar Partizanovih fudbalera, kako bi se u traganju za novim stilom rada ugledali na velikog proleterskog mislioca i stvaraoca koji je rad dizao na nivo kulta, a duge i prazne sastanke anatemisao.
„Ovo ćemo vratiti Bobi“, kažu treneri u šali. „Lenjin je ipak bliži direktorima i rukovodiocima, nego fudbalskim trenerima“.
„Do Ajaksa i natrag“
Strip zabavnik „Karavan“ u svom broju 34 od 15. aprila ove godine počeo je da objavljuje ekskluzivni feljton o Veliboru Vasoviću: „Do Ajaksa i natrag“. List možete nabaviti kod svih prodavaca novina u našoj zemlji.
U feljtonu, između ostalog, možete pročitati:
- Bio je najtalentovaniji u generaciji „Partizanovih beba“
- Zbog čega je izbio „puč“ u Partizanu 1959. godine?
- Bobek ga je cenio
- Partizan mu 1963. godine nudi 200 hiljada za četvorogodišnji ugovor
- Gde su se sastali Aca Obradović i Vasović?
- Zašto je posle šest meseci napustio Zvezdu?
- Sukob sa Benitezom u meču Partizan — Milan (5:3)
- Zašto je Vaske razbio kameru Ekspresovom novinaru?
- Zašto su Jusufi, Bečejac i ostali odbili da putuju u Skoplje?
- Šta se desilo na utakmici sa Spartom u Beogradu?
- „Amančija ni danas ne bih oborio s leđa!“
- Bez menadžera u inostranstvu
- Koliko je Vasović zaradio u inostranstvu?
- Kako je došao na kormilo Partizana?