Ćurković, Bjeković, Džajić i Krivokuća — četvorka za aplauz: Vukotić je rubrika za sebe, jer je nadvisio sve aktere
Partizan je nesrećno izgubio i drugi bod, možda je Gugulović i pogrešio (ne uvažavajući ili nevideći Tauzesovu reklamaciju ofsajda). Vukotić je istinski junak večitog derbija, igrao je maestralno, ali je mogao i da odluči meč… Sve su to, međutim, detalji za razmišljanje. Izuzev Vukotićeve superiornosti.
Ali, ta sjajna igra Partizanove „desetke“ nije mogla da baci u zasenak četvoricu majstora, kojima takođe pripada zasluga za sve lepo viđeno na derbiju. Za nas su to: Ivan Ćurković, danas neuporedivi golman u zemlji, sinoć vanredni i borbeni Nenad Bjeković u timu Partizana, i uvek veliki Dragan Đajić i izvanredni Petar Krivokuća u timu „crveno-belih“. Dali su toj igri mnogo, možda njene najlepše dragulje, bili su okosnica svih uzbuđenja i drama, svih lepota viđenih te večeri. Uostalom…
Ćurković je, možda, mogao da učini nešto kod Džajićevog gola? Drugi golman nikako, ali on — da! Upravo zbog toga što je delovao kao da može sve!! Branio je sjajno. Majstorski se postavljao (kod dve Karasijeve šanse), munjevito i izvanredno reagovao (dva lukava Džajićeva lob udarca), istrčavao na vreme, komandovao odbranom, da bi na kraju odbranio i tri penala, što se retko događa. Bolje reći: što se događa samo velikim golmanima! Ako je neko zaslužio da u subotu igra u Moskvi, u dresu reprezentacije, onda je to Ivan Ćurković.
Bjeković je nedeljama već jedan od najboljih igrača Partizana. Protiv Crvene zvezde nije postigao gol, nije ni bio u izuzetnoj šansi da to učini: ali se borio za trojicu, davao ritam igri, nosio napade, u nekoliko mahova majstorski dobio duele sa svojim čuvarima (bez obzira ko je to bio). Uz Vukotića, svakako, najbolji u napadu. Nedostajao je samo gol da bi njegov učinak bio izuzetan. Bjeković je tek sada počeo da daje svoj maksimum, sinoć je dokazao da ga je Boškov neopravdano otpisao.
Džajić je bio dobro čuvan od Radakovića, kapiten Crvene zvezde nije blistao, ali je i, ono što je učinio bilo dovoljno da bude najopasniji napadač svoga tima! U nekoliko mahova pobegao je od Radakovića i to su bile najkritičnije situacije pred golom „crno-belih“. Postigao je gol — to je remek-delo! Gol, koji se ne viđa, gol mimo svih zakona fudbala. Dva puta je šutirao tako da bi svaki drugi golman, sem jednog Ćurkovića, bio savladan. Kapiten Crvene zvezde nije ove večeri igrao naročito atraktivno, nije to bilo ni njegovo izuzetno izdanje, ali je, ipak, bio jedan od najzapaženijih, jedan od onih čiji se učinak pamti.
Krivokuća je bio prvi uz Džajića! Mislim na tim domaćina. To je bila jedna od njegovih najboljih igara. Brz, veoma smiren u odbrani (imao je složen zadatak, jer je uvek čuvao drugog isturenog napadača), vrlo pokretljiv i opasan u napadu. Imao je nekoliko izvrsnih prodora, dva puta su ga Pejović i Budišić omeli u poslednjem momentu, a u više navrata njegove akcije napadači nisu uspešno završili. Ovaj momak je odskakao, posebno zbog svoje viteške igre, koja se može nazvati super korektnom.
Ako „večiti derbi“ ima jednog nadahnutog Momčila Vukotića i njegovu superiornu igru, ako uz njega ima i još četvoricu vrsnih majstora, onda taj dvoboj — bez obzira na neke taktičke i nervozne stege bez obzira na slabe pojedince i preveliki respekt — mora da sačuva svoje godinama građene epitete. Bio je, ipak, zanimljiv, neizvestan, u većem delu fudbalski kvalitetan, imao je i svoje protagoniste — draguljare…