Neka zapažanja sa meča Partizan — Vardar
Ovo je treći meč koji Partizan igra uzastopce u Beogradu. Dok su dva prethodna završena nerešenim rezultatima, poslednji je doneo Partizanu dva boda. Stručno rukovodstvo, publika, a verovatno i fudbaleri očekivali su više iz ta tri susreta. Opaska, koju i Vasović — više puta ističe, da se bodovi prvenstvo dobijaju „kod kuće“, na svojim terenima, svakodnevno se potvrđuje baš kao i u prošlosti. Međutim, realno gledano današnji Partizan kao da nije svestan te činjenice. Iako je u poslednjem meču dobio bodove, on je potvrdio više starih slabosti, na žalost, više nego vrlina.
Svetle figure susreta bile su, na Partizanovoj strani, Ćurković i Bjeković. Ćurković je u nekoliko navrata intervenisao izvanredno. U stvari, bio je prinuđen da ispravlja greške svoje odbrane, da istrčava i kad je siguran i kad ne zna da li će uspeti. Istrčavao je i izvan bekovskog prostora. Nekoliko puta se hrabro bacao tako reći — u noge protivniku. Više Vardarovih munjevitih kontranapada, koji su bili opasni i veoma brzi, sprečavao je golman. Sigurnije nego što je to činila odbrana. U Partizanovoj odbrani, ako se tako može reći, jedino je Ćurković blistao. Pa ipak, i on je katkad bio nesiguran u svojim intervencijama, naročito kad je bio neodlučan u istrčavanjima: pođe, pa zastane. Pri razređenoj odbrani, pri tom još i prilično udaljenoj od gola, Ćurkovićeva istrčavanja su ponekad bila i rizična. Ali, to je bilo spasonosno.
Bjeković i Partizan zajedno mogli bi iz ovog susreta da izvuku korisnu pouku o tome koliko vredi boriti se za svaku loptu. I šta znači kad se motri na svaki potez protivnika, pa i golmana, blizu njegovog gola. Iz takve dve pozicije borbeni Bjeković je postigao dva pogotka i doneo Partizanu dva boda. Ovo ističemo posebno, jer se toliko puta dogodilo da smo bili nezadovoljni borbenošću i neagresivnošću Partizanove navale. A šta je drugo napadač nego nasrtljivac, borac koji otima, juriša, „grize“ za svaku poziciju. Bjeković je bio takav borac. I mada je više puta odlično izveo svoje begove i driblinge, na kraju je posluživao protivnika! Zato bi i njemu i Partizanu, a i simpatizeri bi ga viče cenili, kad bi katkad igrao jednostavnije, i u završnici bio tačniji. I, naravno, kad bi bio skromniji u „konverzaciji“ sa sudijama (mada on to često kao čovek ima razloga za to, jer ga protivnici besomučno tuku, fauliraju). Publika voli hrabre, ali veoma ceni i skromne.
Malo je još igrača koji se sa meča sa Vardarom mogu pohvaliti. Delimično — Živaljević za borbenost, dobre centaršuteve i udarce na gol. I opet delimično — Đorđić za povremenu borbenost i pokoji dobar centaršut.
Partizan je i u ovom susretu pokazao daleko više mana nego odličja. Začuđujuće je kako je odbrana igrala nesigurno, čak i neorganizovano. Jedno vreme ona kao da se utrkivala s Vardarovim bunkerom: ko će pre ili dalje odbiti loptu — bilo kud, što ne pruža nikakve kvalitete fudbalu. Mada se u nekim ranijim mečevima činilo, a i Vasović je to u svojim ocenama potvrđivao, da je odbrana konsolidovana da je postigla određen nivo, u ovom duelu je bila daleko ispod tog nivoa. Brzi Vardarovi kontranapadi prolazili su lako kroz njene redove. Koji je tamo osnovni nedostatak, teško je pouzdano reći? Ipak, nameće se jedan zaključak, zapravo pitanje: Da li se nekoliko igrača odviše, po planu ili iz nužda rokira sa mesta na mesto? Prema stanju kakvo je pokazala na nekoliko poslednjih susreta, odbrana tek treba da se uigra i konsoliduje.
Borba za pogotke, za golove, upravo za onaj kvalitet koji u fudbalu najviše vredi, ostaje i dalje osnovna slabost Partizanova. U 28 mečeva postići 32 gola, odnosno skupiti 31 bod — odista je siromašno. Na našu žalost — neefikasnost je „odlika“ jugoslovenskog fudbala, sem nekoliko časnih izuzetaka. Čini se da se i dalje premalo igra preko krila, da se uporno napada kroz sredinu, a tamo protivnik često bukvalno postavlja barikade preko kojih se ne može proći. Notorna je činjenica da se mora više i pravovremenije igrati dugim loptama, odmerenijim centaršutevima i preko krila. A sve to — još munjevitije, smelije i prodornije. Posebno je poglavlje da li, recimo, Katić treba da igra neku vrstu trkača — od gola do gola? Tu ulogu davali su mu svojevremeno i Boba Mihajlović, i Gojko Zec. Neke od tih uloga on je uspešno obavljao. I u susretu sa Zvezdom, on je — to su i neke novine za pisale — „ukočio“ Aćimovića. Ali, ako on igra u Partizanovom napadu, a u svakom meču se ide na pobedu, kako i sam Vasović potvrđuje, zašto da Katić pojačava odbranu? Nije li time napad oslabljen? Da li se takvom ulogom jednog navalnog igrača nesvesno prelazi na odbrambenu taktiku. Zato se čini da njegovu brzinu i prodornost, pre svega, treba iskoristiti u sopstvenom napadu.