Zašto Partizan nema ubedljive igre?
Dugo su „crno-beli“ bili bez kreativaca, organizatora i nosilaca igre. — Vukotić je sazreo, Cvetanović se nametnuo i — obojica su povređeni.
Partizan nema igru! Silna volja i zalaganje donose bodove, odbrana izdrži mnoga iskušenja, ali „crno-beli“ nikako da se nametnu sigurnošću. Improvizacije su naivne, dupli pas ili dugačka lopta — retkost.
Što je najvažnije, godinama se traži stil, način igranja — bezuspešno. Ni danas, na tom planu situacija nije naročito povoljnija. Vasović nikako da se izbori (da stvori) da tim ima igru, da se oseća harmonija i smisao rešavanja svake nastale situacije na terenu. Kada pobeđuje, Partizan je stihija, veoma često neodoljiva, on ima trenutke siline, ali nema snage koje (bez obzira sa rezultat ili terensku inferiornost, čak i napad) nameće utisak o fizionomiji te igre, o ishodima događaja.
Za igru, za kreaciju, za srce te igre neophodni su tipični igrači, u modernom fudbalu rečeno „manevristi“. Oni su srž igre, njen mozak. Od tih ličnosti najčešće zavisi igra ekipe.
A Partizan je pogođen upravo u taj najosetljiviji deo, u svoje srce igre!
Za Vukotića se odavno zna da je deo tog srca. Lucidan, mudar, hrabar, izvanredan dribler, nesebičan, golgeter… Divan izdanak fudbalskog mislioca. Danas je igrački sazreo, stigao do onih visina, čiji su horizonti u nivou pogleda jednog vođe igre.
Velibor Vasović je mudro uočio da njegov tim nema igru, nema snagu u manevru. Vukotićeva snaga bila mu je poznata. Verovao je (i još uvek veruje, sa pravom) da će i od Grubješića, Golca ili Đorđevića uspeti da nešto napravi. I, povukao je jedan rizičan potez, hazard hrabrih vojskovođa — ukazao je šansu mladom Cvetanoviću, momku na koga do tog momenta niko nije ozbiljno pomišljao…
Trud i rizik se isplatio: Vukotić i Cvetanović (uz sve slabosti koje su pratilac građenja jednog sistema i jednog igrača), uspeli su da naslute konture buduće igre ovog tima. Iz meča u meč rasla je ta igra, rasli njeni protagonisti. Najpre se sve pripisivalo velikoj energiji Vukotića, da bi kasnije i Cvetanović našao svoje mesto. Konkurencija je donela nove vrednosti Grubješiću, Đorđiću…
Partizan je bio na najboljem putu da definitivno reši pitanje „igre u manevru“, da skine s dnevnog reda problem voditelja igre i izgradnje sistema. Nažalost, samo bio! Jer, pogođen je (povredama i drugim hendikepima) upravo u najosetljivije mesto, u svoje srce!
Vukotić i Cvetanović su već nedeljama van stroja (prvom je polomljena noga u susretu sa Crvenom zvezdom, drugi je povređen u Sarajevu), u trenutku kad je fizionomija igre počela da se naslućuje. Bez njih dvojice Partizan nema igru! Ne može ni da je ima. To bi bilo kao kad Crvena zvezda ostane bez Aćimovića i Karasija, Hajduk bez Jerkovića i Hlevnjaka, Željezničar bez Bratića i Jegušića… Ovi timovi čak imaju i određene zamene, „crno-beli“ nemaju. Ovo su ekipe sa godinama građenom (i izgrađenom) igrom, Partizan je tek gradi. Ni oni bez tog „srca igre“ ne bi mogli da postižu dobre rezultate!
Jedan kolega, na utakmici sa Vardarom, reče da Partizan bez Vukotića nije ni sopstvena senka. Prevideo je Cvetanovića (zbog mladosti ili Vukotićeve snage); obadvojica su niti, nosioci izgradnje akcije i stila igre. Bez njih Partizan, jednostavno, ne može da nametne svoje mogućnosti i želje, niti da iskaže Vasovićeve zamisli, način igre, koji je tek u fazi izgradnje.
Ne ostaje ništa osim strpljenja: da se Vukotić i Cvetanović što pre vrate, da se nastavi tamo gde se (njihovom apstinecijom) stalo. I da se sačeka produkt napora, da Partizan konačno ima kostur tima i igre, da se stigne do određene sigurnosti tima, do određenog nivoa.
Vasović i njegovi izabranici će učiniti sve, bez sumnje, da bude tako, treba imati strpljenja. Jer, nijedan naš tim nije imao toliko malera u poslednje tri godine.
I, nažalost, uvek su stradali najbolji.