TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
Još na početku ove serije pisali smo da su FK Partizan od osnivanja pa za narednih četvrt veka postojanja odlikovale određene tradicije koje nisu bile svojstvene ostalim jugoslovenskim klubovima. Tako smo svojevremeno rekli da je prva velika tradicija našeg „crno-belog“ kluba bila primat u osvajanju domaćih trofeja (prvi šampionat, prvi kup, prva Liga šampiona itd.), odnosno da je njegova druga velika tradicija avangardna uloga u otkrivanju novih načina igre koje su docnije prihvatali svi ostali klubovi pa i jugoslovenski fudbal u celini.
Treća tradicija Partizana je njegov reprezentativni sastav s koji je redovno služio kao osnovni rezervoar saveznim kapitenima i selektorskim komisijama prilikom formiranja državnog tima. Bez ustručavanja možemo reći da je, zajedno sa Crvenom zvezdom, Partizan za minulih 27 godina redovno davao gro reprezentativaca našim nacionalnim selekcijama i da je sledstveno tome, najčešće diktirao ton, ukus i boju igre većini naših reprezentacija! Ovo naročito važi za velike oficijelne kampanje i smotre međunarodnog fudbala kao što su olimpijski turniri, evropski i svetski šampionati na kojima su okosnicu naših izabranih timova gotovo po pravilu činili fudbaleri našeg „crno-belog“ kluba!
Prva velika kampanja te vrste i naš prvi veliki trofej — Olimpijada 1948. u Londonu i srebrna medalja koju smo tada osvojili — vezani su bezmalo isključivo za naš kolektiv i i za njegove najbolje protagoniste. Verovali ili ne, ali u timu koji nas je obradovao prvom posleratnom srebrnom olimpijskom kolajnom igralo je ni manje ni više nego sedam igrača naše ekipe — Šoštarić, Brozović, Čajkovski, Jovanović, Atanacković, Boba Mihajlović i Bobek!
Ne treba posebno naglašavati da je već samim faktom što su više od dve trećine ove ekipe predstavljali „crno-beli“ fudbaleri prvo olimpijsko srebro bilo prevashodno delo Partizana. Ovo potkrepljuje još više činjenica da je naša odbrana, u kojoj je, s izuzetkom Branka Stankovića, igralo pet „crno-belih“ fudbalera bila bolji deo tima i da su od ukupno 13 pogodaka, koliko su postigli jugoslovenski napadači, pet markirali naši atakeri — Bobek i Boba Mihajlović!
Zanimljivo je da je budući rekorder-strelac našeg nacionalnog tima Stjepan Bobek (38 pogodaka u reprezentaciji) i u ovoj kampanji bio naš najnadahnutiji tobdžija: postigao je na četiri utakmice četiri gola (drugi je Z. Čajkovski sa 3), a da kuriozum bude veći u svakom meču se upisao kao strelac!
Na olimpijskom fudbalskom turniru u Londonu savladali smo Luksemburg (6:1), Tursku (3:1) i Velik Britaniju (3:1), dok smo poraz doživeli samo u finalu od Švedske (1:3). Iako iz perspektive današnje vrednosti ovih protivnika neko može steći utisak da „londonsko srebro“ nije bilo neki bogzna kako veliki podvig, moramo odmah reći da je za ondašnje vreme to bio izuzetan trijumf. Ne samo zbog osvojene olimpijske medalje, već prevashodno zbog činjenice da je reprezentacija Švedske, s kojim smo se divovski rvali, bila tada najbolja ekipa našeg kontinenta. Dovoljno je reći da je u njoj igrao čuveni napadački trio GRE-NO-LI (Gren, Nordal i Lidholm), koji je odmah posle ove kampanje transferovan za basnoslovne svote u najbolje timove Prve italijanske lige.
Bez namere da eventualno umanjimo izvanredan doprinos predstavnika ostalih klubova koji su tada branili naše boje, za istoriju moramo da konstatujemo da su jedino u ovom finalnom okršaju, umesto dotadanje sedmorice, igrala samo petorica igrača Partizana (Brozović, Čajkovski, Jovanović, Atanacković i Bobek).