Osvrt na igru u Novom Sadu: To je bio kvalitet igre kakve je pružao šampionski tim „crno-belih“ iz onih „zlatnih šezdesetih godina“ — Đorđićeva interpretacija fudbalskog šarma
To je bio fudbalski dan. Jedan od onih kojima se FK Vojvodina baš ne može često pohvaliti. Međutim, gostovao je Partizan i to je neodoljivo privlačan partner. Uz to još sa dve ekipe: prvim timom, jedanaestoricom koja je u proletnjem duelu prvenstva samo jednom poražena (golom iz jedanaesterca u Tuzli!) i timom veterana predvođeni Bobekom, Milutinovićem, Šoškićem i ostalim asovima.
Rezultat je već poznat. Štampa je registrovala da je to bila „izvanredna igra Partizana“. Međutim, tih 45 minuta igre u drugom poluvremenu zaslužuju da budu jače osvetljeni. Jer, radi se o kvalitetu igre koji je prevazišao sva mogućna očekivanja. Takav domet verovatno u ovom trenutku ni Vasović nije očekivao.
Jedno je sigurno: ovaj tim „crno-belih“ sazreva iz dana u dan. To iz obrisa sada postaje jasna fizionomija. Partizan neodoljivo podseća na Ajaks. U ovom trenutku to je kompliment za svaki tim Evrope. Doduše, ostanimo na zemlji; „brno-beli“ su još daleko od nivoa evropskog šampiona, ali koncepcija igre, odnos pojedinaca, čvrstina, moral i ozbiljnost su gotovo identični. Razlika je jedino u individualnom kvalitetu.
Posle utakmice u Novom Sadu Vasović može da ima vedrije lice, čak opravdano sme da se nada da će njegov tim biti u narednom prvenstvu spreman da se vine do najvećih visina.
Objektivno takva igra teško se može ponoviti. Jer, poznato je da jedan tim igra onoliko i onako dobro koliko mu to i protivnik omogući. A Vojvodina je dozvolila da se Đorđić i drugovi blještavo razmahnu: nisu mogli u nastavku da izdrže ritam koji je diktirao Partizan a još manje da spreče nadahnuće Beograđana.
Svemir Đorđić. Taj Slavonac je pitome naravi i pravog fudbalskog nerva još jednom je potvrdio svoju visoku obdarenost. On u Novom Sadu nije igrao, već se poigravao. Sve mu je polazilo za rukom. On u Novom Sadu nije igrao, već se poigravao. Sve mu je polazilo za rukom. On je trčao kao kralj, ponašao se kao kralj i igrao kao fudbalski kralj. Jednostavno svi su bili tragično nemoćni pred njihovom veštinom i raspoloženjem. Međutim, bilo bi nepravedno da u njegovoj senci ostanu maestralni Miša Radaković, nezadrživi Bjeković, uvek sigurni Budišić i svi ostali igrači čije ocene stoje u gradaciji od osam do deset.
I na kraju treba reći da je Partizan imao u Novom Sadu vrlo povoljan ambijent za igru. Veliki broj navijača iz cele Vojvodine došao je da vidi Vasovićev tim na delu. I nisu se pokajali. Ali, tom velikom uspehu i oni su doprineli: navijali su bučno i sa poverenjem (čak i onda kada je domaćin vodio sa 2:0) i brzo je uspostavljena ona prisnost između gledališta i igrača na terenu pa je u toj sprezi Partizan imao džinovske razmere, oduševio, čak vratio veru fudbal kao igru.