Dugo omladinska škola boksa u Partizanu nije odgajila ni jednog šampiona. Zapravo sve dok za „katedru“ nije stao nekadašnji as Kosta Leković. Iz njegovog obdaništa izašlo je nekoliko darovitih „beba“. Najtalentovaniji među njima je svakako Dragoljub Nikolić, sada već standardni prvotimac.
Sudije i selektori sprečili su Dragoljuba Nikolića da se vine i u veće visine. Još kao početnik u tri maha nadmudrio je veliku nadu Crvene zvezde Đajića, po bokserskom stažu daleko iskusnijeg takmičara. Ipak, poraženi je redovno i dalje branio boje mladog nacionalnog tima.
Slično je i u seniorskoj konkurenciji. Kada smo odlučili da mu ukažemo poverenje protiv šampiona Veselinovića mnogi su se hvatili za glavu. I optuživali da želimo da uništimo talentovanog mladića. Međutim, kada je taj isti dečkić počeo da deveta poznatog reprezentativca delovao je kao da ima deset puta više mečeva nego što je zapisano u njegovoj takmičarskoj knjižici (jedva 30). Njegova mladost zbunila je izgleda i sudije, pa je Veselinović nezasluženo proglašen pobednikom. Po našoj staroj praksi na prvenstvo Balkana otputovao je slabiji, Nikolić je ostao kod kuće da razmišlja o sportskoj nepravdi i žali što ne može da joj se suprotstavi ubitačnim udarcem.
„Šta mogu. Od prvih koraka u ringu učili su me da je tehnika važnija od snage“, seća se Nikolić. „I moj idol Belić može skoro svakoga da položi na pleća, a ipak više voli da nadmudri protivnika.“
Neuspeh protiv najboljeg nije pokolebao Dragoljuba. Nastavio je vredno da vežba. U dva prethodna kola pred njime su položili oružje snažni Križanović i veteran Matejić.
Teško je opisati njegov stil. Refleksi i brzina su mu urođeni. Duhovitost na ringu takođe. Nekim potezima, kako sam kaže, naučio ga je Belić, druge je posmatrajući pozajmio. Možda je ono što najviše zadivljuje kod njega osobina da u akciji često ni prisutni a kamoli protivnik, ne mogu da predvide šta će učiniti.
Pomalo je nestrpljiv. Želeo bi već sada da oproba snage sa najboljima u poluvelter i velter kategoriji.
„Dragoljub je tek napunio 19 godina, ima vremena za žešće okršaje“, priča njegov učitelj Leković. „Da bi postigao koliko vredi mora još više da se posveti sportu. Odmah da se razumemo: me puši, ne pije, nije mangupčić. Ali, da bi ostvario želje boks mora da mu bude još ozbiljnija preokupacija. Što se tiče tehnike stalno radimo na još boljoj koordinaciji pokreta, kako bi mu akcije bile još efikasnije.“
Pesničenje mu je bilo najveća ljubav i pre nego što je kročio u dvoranu za trening.
„Dešavalo se da lutajući ulicama rodnog mesta Kuršumlije moji drugovi zapodenu kavgu s nekom drugom grupom vršnjaka. U tim čarkama najčešće sam jedini prolazio neozleđen. Brzina i odlični refleksi pomagali su mi da budem moćniji od ostalih. Često sam i na televizijskim ekranima gledao boks. Maštao sam da jednog dana tako i mene posmatraju“, priča Nikolić.
Kada je došao na školovanje u Beograd pročitao je u novinama da Partizan prima početnike.
„Zakucao bih i onako na vrata ‘crno-belih’, jer za ovaj klub navijam od malih nogu“, nastavlja Nikolić. „Prvih dana bilo je teško. No, trener Leković, najzaslužniji za sve što sam postigao, umeo je da me pridobije. Brinuo se za nas kao roditelj. Zato sam uvek nastojao da ga ne obrukam.“
Mnoge želje Dragoljuba Nikolića su ispunjene, zasad je ostala samo još jedna.
„Pa, cilj mi je da postanem šampion. Godi mi to da me ljudi prepoznaju kao poznatog sportistu. Uostalom, mislim da se svako bavi sportom da bi postao veliki as“, pomalo crveneći priča Dragoljub.
Podatak da mnogi već sada dolaze na mečeve samo da bi njega gledali možda je najbolji nagoveštaj da je na pravom putu da njegova sanjarenja postanu java.
Pomenimo na kraju još da je po tradiciji našeg kluba uporedo s najboljim uspehom u Kostinom obdaništu izborio i diplomu kvalifikovanog lift-montera.