KROZ NAŠU LUPU
Pomoći nema: još jedan as je otišao! Svaki je rastanak tužan. Iskustvo nas uči da u fudbalu sve prolazi, stvarne i trajne vrednosti ne postoje. Bili smo nejaki pred zahtevima života i nismo mogli da sprečimo Ćurkovićev odlazak u inostranstvo.
Partizan je ostao siromašniji za jednog divnog sportistu i za golmana kome je teško naći zamenu. On je na golu bio med za oči navijača! Njemu se verovalo, jer je ubedljivo branio. Umeo je da bude veliki i u porazu i u trijumfu. Divan čovek! Veliki golman!
Došao je iz Mostara kao izuzetna darovitost. Radom vremena postao je supergolman Partizana i reprezentacije Jugoslavije.
Uvek je bio u šesnaestercu nadmoćno prisutan. Želeo je da spreči, pa tek onda da brani. Nije se nikad podavao jeftinim efektima. Nije želeo da se dopadne, već uvek nastojao da njegov tim pobedi a on može da ostane i ne spomenut. Svaka lopta bila varnica za njegova čula. Ništa kod njega nije lažan slučaj, već čista racionalnost. Hitrina njegovih misli bila je zapanjujuća i za protivnika, jer je prozrevao njihove zamisli. Branio je bez patetičnosti i paraderstva inače tako svojstvenih golmanima. Bio je velik u stilu do koga je došao pomoću drugih (Bobeka pre svih!) i vlastitim razmišljanjem i iskustvom.
Pisac ovih redova imao je to zadovoljstvo da sarađuje sa Ćurkovićem i da mu pomogne kada je tek došao u Partizan. Prirodno je što se ne raduje njegovom odlasku. Ali, pored onog toplog, ljudskog momenta postoji i onaj drugi: dobro Partizana, pa je i zbog toga žal za Ćurkovićem veća. Jer: s njim je sve čistije i bolje u ekipi. Bez njega biće mnogo alarmantnih situacija za naše nerve. Ne zaboravimo: Ćurković je bio budna straža našeg tima, igrač koga je uvek bilo najteže savladati.
Želje, ma i najnevinije, imaju tu rđavu osobinu da nas potčinjuju drugima ili druge nama i da stvaraju onu zavisnost koja nikome ne godi. Zato smo ostavili naše želje i pomirili se teška srca s tim da Ćurković odlazi upravo u najboljim godinama, onda kada treba najviše da pruži. Ali, to prelazi moći Partizana. Propisi i naša stvarnost su neumoljivi, pa je Ćure video u odlasku jedino rešenje, jer mu niko u klubu ne može jamčiti za budućnost.
Neka mi bude dopušteno da kažem našim prijateljima, navijačima, onima koji su bili spremni da svojim prilozima spreče Ćurkovićev odlazak, da mu se srce lomi što odlazi sa stadiona JNA. On je trajno zavoleo Partizan. Uz pomoć Partizana kupio je stan u Beogradu i tu će ostati. Namera mu je da se posveti sportskom novinarstvu. U ovom ili nekom drugom listu. Svejedno. Bićemo njegovim povratkom opet bogatiji na jedan drugi način.
Ćure odlazi, nespokojstvo ostaje. I patnja kao dokaz da su na ovom svetu to naši najsigurniji pratioci.
I umesto zahvalnosti i svih velikih reči pred odlazak koji uznemiruje sve mislene duše recimo samo dve reči:
Adio, Ćure!