Trener stonotenisera Partizana o trenutnoj situaciji, perspektivi i teškoćama
Ovog puta naš sagovornik je Zoran Gajić, aktivni igrač i trener stonoteniskog kluba Partizan. Jedan je od retkih sportista koji se istovremeno, vrlo uspešno, takmičio i još uspešnije obavljao trenersku dužnost. I pored toga što je i danas od velike koristi za klub kao igrač, čvrsto je odlučio da se ove godine povuče sa sportske scene. Ustupiće mesto mlađima, a on će pokušati da svoje bogato iskustvo i znanje prenese na one koji tek dolaze.
Deset godina je proveo u Partizanu. Za to vreme je doživljavao i vesele (kada je uz Markovića i Osmanagića osvajao titule prvaka) i tužne trenutke (kada je Partizan ispao iz društva najboljih), pa ipak ostao je veran crno-beloj boji. Uvek je cenio i poštovao bogatu tradiciju Partizana. Zato je uvek svuda i u svakoj prilici to isticao pokušavajući da mlade generacije odgaja u tom duhu.
Danas, kada se SK Partizan nalazi (posle takmičenja u Srpskoj ligi) na dobrom putu da konkuriše za naziv najbolje ekipe u zemlji, on ne želi da se zadovolji samo time. Njegove se ambicije protežu još i dalje: stvoriti ekipu evropskog kvaliteta.
„Svestan sam“, kaže Gajić, „da se takva ekipa ne stvara preko noći. Za to je potrebno mnogo strpljenja, mnogo uloženog truda, kao i dosta samoodricanja. A ja sam naoružan strpljenjem i čvrsto verujem da ću u svome nastojanju uspeti. Pokušaću da stvorim ekipu na čvrstim i zdravim osnovama, a po ugledu na Kineze i Japance. Moramo da se služimo njihovim metodama, da ‘krademo’ njihovo znanje, ako želimo da se kotiramo u samom vrhu svetskog stonog tenisa.“
To što se trenutno klub nalazi u specifičnoj situaciji kada pojedinci igrači žele da ga napuste ni malo ne demorališe mladog stručnjaka. Svestan je konkurencije koja danas vlada među klubovima. Svi se otimaju za one najbolje, nude im novac. Za njega uvek je bila primarna ljubav prema kolektivu pa onda sve ostalo.
„Ako svoje igrače za sve ove godine koliko radim na njima, nisam uspeo da vaspitam da vole ‘crno-belu’ boju onda ne želim po svaku cenu da ih zadržim. Složiću se da se svakom izda ispisnica. Ako se jedna Brankica Kovačević i pored svega što je Partizan za nju učinio ne oseća Partizanovcem, onda zaista treba da ode. I ne samo ona, već svi oni koji sitnim ‘ucenama’ pokušavaju da naruše red u klubu. Pojedini sportisti moraju da shvate da klub ne zavisi od jednog igrača. Partizan je toliko jak da može prevazići sve teškoće na koje nalazi u toku svog rada i bitisanja.“
Od pre tri godine kako se stonoteniski klub takmičio u Srpskoj ligi, politika kluba se u potpunosti izmenila. Cilj je stalno uključivati naše igrače i igračice u tim. Verovati u mlade momke i devojke od 16 i 17 godina koji tek dolaze.
„Najvažnije je da mlade ljude“, kaže Zoran, „vaspitavamo da vole sport i da se bave sportom. Ako se dobro i pravilno radi, iz mase dečaka i devojčica, koji će proći kroz Partizanovu školu, mora da izbije i kvalitet. A, ipak za kvalitet treba vremena.“
U SK Partizan mnogo se vodi računa kako sportisti ispunjavaju svoje školske obaveze, jer cilj ovog kolektiva je ne samo stvaranje vrhunskih sportista, već i osposobljenih građana ovog društva. Vojislav Marković, koji je završio prava, Karakašević koji je završio agronomiju i mnogi drugi očigledan su primer da se sport apsolutno može uklopiti u učenje. Iz svojih sredstava klub je izdvojio jedan deo kojim se plaćaju vanredni profesori onih igrača koji nešto slabije stoje u školi.
„Mislim da je za pohvalu ovakav odnos SK Partizan prema svojim igračima. Međutim, i pored toga pojedinci pokušavaju da ‘izvrdaju’ svoje obaveze prema klubu. Stalno su u raskoraku, jer još nisu možda shvatili kolike žrtve zahteva vrhunski sport. Partizan je klub sa bogatom tradicijom koja prati mlade generacije i ja zahtevam da oni tu tradiciju neguju i poštuju. Možda sam zato malo stroži u svojim nastojanjima i zahtevima, ali tako mora da bude i svi oni koji žele da brane ‘crno-bele’ boje, moraće da se odreknu mnogo čega.
„Partizan, koji danas u svojim redovima ima igrače tipa Karakašević, Kosanović, Bošnjaković i igračice Kovačević, Samardžić, Pecelj i koji se kotiraju u samom vrhu jugoslovenskog stonog tenisa, imaju pred sobom sjajnu budućnost. Kojim će putem krenuti zavisiće od njih samih. Izgleda da se sport kao takav nije usadio još u njihove mlade duše“, naglasio je Zoran Gajić.
Već 25 godina od kako postoji stonoteniski klub Partizan, a još nema normalnih uslova za rad. Klub nema svoje sale, za svaki trening stolovi se postavljaju i sklanjaju. Igrači ne mogu da treniraju onako kako bi trebalo da se trenira jer jedni druge nestrpljivo požurkuju da završe partiju, kako bi zauzeli mesto za zelenim stolom.
„Ovo više nije problem samo našeg kluba i mi ne možemo sami da ga rešimo. To je problem SD Partizan, koji će morati da preduzme neke korake u gradu, kako bi ovaj problem već jednom skinuli sa dnevnog reda. U borbi oko dvorana mnogi članovi uprave su se umorili pa su odustali, jer gde god su u gradu zakucali na vrata, ona su ostajala zatvorena. Nisam za to da se odustaje. Čvrsto verujem da će srca onih koji dele sale ‘omekšati’ ili će pak nečije dete zaigrati stoni tenis i eto nama dvorane za trening“, sarkastično je završio Zoran.
Finansijska situacija u ovom klubu je zadovoljavajuća. Članovi uprave ovog kolektiva jednoglasno su pozdravili ideju o osnivanju — fonda solidarnost — evo kako je to prokomentarisao mladi trener:
„Fond solidarnost je izvanredna stvar, koja pored toga što se koristi u svrhe da se pojedini klubovi u Društvu „izvuku“ iz dugova i konačno stanu na svoje noge, trebalo bi da se koristi (možda kasnije kada se teška materijalna situacija bude sanirala) za jedinstvene akcije, kao što je kupovina magnetoskopa, koji bi služio za praćenje savremenih zbivanja u sportu; za zajedničke skupove sportista u Društvu; za usavršavanje stručnog kadra i za zaštitu njihovih prvaka, kao i za mnogo toga.
„Na kraju bih želeo da naglasim da svi oni koji vole naš klub ne bi trebalo da gledaju odakle se počelo, već dokle se stiglo. Potrebno je mnogo strpljenja i kada klub stagnira i kada pada, Partizan je učinio veliki korak napred od pre tri godine, ali se može očekivati da dođe do izvesne stagnacije, jer krivulja uspeha ne može uvek da se penje. Trenutno Partizan se nalazi u samom vrhu, još nije najbolji, ali čvrsto verujem da će to uskoro biti.“
Lična karta
Zoran Gajić je rođen u Beogradu 15. februara 1942. godine. Stonim tenisom je počeo da se bavi 1958. godine. Sportsku karijeru je započeo u beogradskom SK „Nikola Tesla“, da bi dve godine kasnije prešao u Zemunsku „Mladost“, koja je bila višestruki juniorski prvak države.
Već 1963. godine prelazi u Partizan, gde aktivno igra i bavi se trenerskim pozivom.
Najznačajnije rezultate kao igrač imao je 1966. godine, kada je Partizan osvojio prvenstvo Jugoslavije i kada je njegov bilans bio 15 pobeda i samo 4 poraza.
Od mnogobrojnih pobeda najdraža mu je pobeda nad prvakom Engleske Čester Branesom, na internacionalnom prvenstvu u Ljubljani, 1968. godine, kada se plasirao među 16 najboljih igrača u Evropi.
Učesnik je na dva prvenstva Bugarske.
Za „B“ selekciju Jugoslavije nastupio je 8 puta.
Sve do 1971. godine stalno se nalazio na rang listi deset najboljih stonotenisera u zemlji.
Trenerskim pozivom je počeo da se bavi još 1962. godine i iz te generacije, koju je trenirao, ponikli su poznati igrači Karakašević i Arslanagić.
Profesionalni trener SK Partizan.
Neoženjen.