Druže uredniče,
ja pripadam mladoj generaciji navijača Partizana. Nisam od onih koji bi koštanu srž dali za svoj klub ali ga volim i srcem i razumom. I poraze primam kao sastavni deo sporta, pa nikad nisam gnevan prema onim koje simpatišem.
Nastojim da uvek budem objektivan. Međutim, smeta mi kad to ne nalazim kod onih kojima to mora da bude svojstvo. Recimo, kod saveznog kapitena Vujadina Boškova. Eto, ove jeseni našu reprezentaciju očekuju teške kvalifikacione utakmice sa Španijom i Grčkom. Posle debakla naših sportista u Minhenu sva će oči o biti uprte u naše fudbalske reprezentativce. To bi trebalo da ublaži naše olimpijske rane.
Međutim, plašim se da se to neće ostvariti. Mislim da je i Boškov spreman na kompromise. U Brazilu je Džajić, kada se sve sabere, bio naš najslabiji igrač, a siguran sam da će ga Boškov opet uzeti u tim. Zašto? Da bi se kao nekad Tirnanić „pokrio“ pred javnošću. On nema smelosti da pozove Bjekovića u tim, a svima je jasno da je on danas ubedljivo najbolji napadač a kao levo krilo da i ne govorimo.
I sve dotle dok budemo imali takve selektore naši rezultati će biti ovakvi kakvi su poslednjih godina.
Molim Vas da objavite ovo moje pismo, jer želim da ga odštampanog pošaljem Boškovu da čuje „glas naroda“.
Mislim da pravi stručnjak ne sme da podleže slavi i imenu pojedinaca, već da meri samo njegova ostvarenja. Da je tako Boškov radio mi ne bismo izgubili od osrednjih Rusa. Ali, on je išao na „tim poverenja“, udvarao se štampi (koja je, nota bene, prozvezdaška!) i čuvao svoje pozicije. Zna da je opasno u našem fudbalu zameriti se Zvezdi i Miljaniću. Ali, aka tako nastavi, njegov kraj je jasan. Toliko. Hvala.
— Nebojša Komadina, Banja Luka