Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Ratko Čolić

od

u

ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE

Ratko Čolić:

  • Rođen: 1917.
  • Igrao: 1940. — 1956.
  • U klubu: VSK i Partizan
  • Na mestu: beka
  • Reprezentativac: 14 puta
  • Zanimanje: vojni službenik

Pored Bobe Mihajlovića i Todora Živanovića, Ratko Čolić je jedan od izuzetno darovitih valjevskih fudbalera koji su se odmah po dolasku u veću sredinu fudbalski uklopili kao da su u njoj ponikli. To dovoljno govori za sebe o kvalitetima i mogućnostima ovog rasnog beka-fajtera koji je u Partizanu, uz Brozovića, verovatno predstavljao najbolje izdanje klasične bekovske škole i shvatanja.

Ali za razliku od Bobe i Toše koji su u Beograd došli mladi, što im je u mnogome olakšavalo adaptaciju u novoj sredini, Ratko Čolić je stigao u Partizan prilično kasno, kao fudbaler zrelog doba, sa ukorenjenim navikama i poimanjem fudbalske igre. Jasno, bilo je u tome i felera, ali ne takvih koji bi mogli da ga ukoče na njegovom putu do dresa standardnog prvotimca Partizana i državnog tima.

Istina među njegovim savremenicima, fudbalskim stručnjacima, bilo je i takvih koji su pokušavali da ga prikažu kao srednjaka, koji je, zahvaljujući samo upornom radu i povoljnoj konjunkturni, uspeo da prokrči sebi put do najbolje selekcije Jugoslavije. Dovoljan demant takvih tvrdnji predstavlja činjenica što je Ratko obukao majicu najdražih boja 14 puta i to u prvim poratnim godinama kada je konkurencija za svako mesto u nacionalnom timu bila izuzetno oštra, pogotovu za dres sa brojem 3 na koji su reflektirali, a ostajali praznih šaka, čak i takvi formati kao što su bila braća Horvat, Lojen, Ožegović, Kolaković, Broketa ili Zeković!

Sazdan od ljudskih i fudbalskih vrlina, Ratko Čolić je bio u prvom smislu reči „pošten igrač i momak“. Veći kompliment se ne može zamisliti. Privržen svakom porom dresu koji nosi i bojama koje brani, bio je uvek van svakih grupašenja, koterija, smicalica i podmetanja. Izvanredan drug, koji zna samo za interes kluba, nije težio nikad ličnom isticanju, a sitna zloba, zluradost i pakost bili su mu sasvim nepoznati. Na terenu je bio isti takav. Borac od glave do pete, do poslednjeg daha nije znao za umor, za izgubljenu loptu ili za milost ni prema sebi ni prema protivniku. Beskompromisan do samouništenja i požrtvovan do krajnosti predstavljao je najteže prelaznu prepreku u našoj crno-beloj odbrani, a zajedno sa Čajkovskim bio je nosilac tog stila igre — čovek koji je oko sebe sejao oduševljenje!

Zar je onda čudno što ga se savremenici sećaju kao „britke sablje“ koja je ličila kao jaje na jaje svom velikom protivniku i pandanu iz Zvezdinog dresa Miljanu Zekoviću. Baš kao i popularni „Mima“ i naš Ratko je bio neustrašiv: podmetao je glavu tamo gde niko drugi nije hteo ni nogu, samo ako je trebalo spasti sopstveni gol! Bio je izraziti bek klasične škole: britak i razoran u startu, dugim odbojnim udarcem, gvozden u duel igri i teško dostižan u vazduhu. O njegova prsa lomili su se kao o hridi svi protivnički napadi!

No, uprkos takvoj igri, nikada u karijeri nije ozbiljnije ozledio nijednog suparnika na bojnom polju. Isto tako nije nikada zatajio ni u državnom dresu niti i u jednoj presudnoj igri Partizana.

Zbog svega rečenog, lik Ratka Čolića ostao je u uspomeni saigrača a u protivnika kao izuzetno svetao, sportski i ljudski. Na njega bi trebalo da se ugledaju svi naraštaji „crno-belih“ fudbalera koji dolaze!

I danas, kad povremeno odigra utakmicu veterana, Ratko je opet onaj stari: neumoran i neprelazan — u igri mlađi i svežiji od mnogih koje još ne reše njegove sede vlasi!