Samo onaj ko je igrao fudbal može da zna koliko je važna kopačka, cipela u kojoj se 90. minuta trči, bori, šutira, skače i pada.
Kao što violinista čuva, neguje i brine o svom instrumentu tako isto i fudbaler vodi računa o svojim kopačkama, o svom „instrumentu“.
Divan primer takvog odnosa pokazao je slavni di Stefano onog zimskog dana kada je Partizan u nezaboravnoj utakmici pobedio slavni španski tim sa 3:0. Pre nego što je pošao na kupanje obrisao je svoje cipele stavio u njih kalupe, pa je tek onda pristao na razgovor sa novinarima.
Generacija igrača Partizana imaju tu sreću da je njihov obućar Ilija Krtinić, majstor izuzetne veštine.
„Ilija Krtinić ne pravi rukavice“, kaže Bobek. „Onaj ko je jednom igrao u Ikinim cipelama, više ne može bez njih. Ja i kao trener nosim kopačke koje mi Ilija pravi. Ali to nije slučaj samo sa mnom. Svi Partizanovi igrači, pa čak i kada odu u inostranstvo naručuju cipele od velikog majstora.“
Ilija Krtinić ne pravi cipele. On ih vaja prema nozi i zato se one i ne nose kao druge kopačke. Dve decenije taj tihi čovek pogrbljen sedi za svojim panklom i kuca, pravi, stvara…
Kada je Partizan slavio 25-godišnjicu svoga postojanja Ilija Krtinić nije zaboravljen. Dobio je zlatnu plaketu i topal aplauz svih prisutnih. Najviše, razume se, od onih za koje je on polubog, jer, kažu, bog vedri i oblači, a Ika čini samo onaj drugi deo tog posla.