Način kojim „proslavljeni“ fudbaler D. Džajić pokušava osporiti opravdane kritike na račun njegovih fudbalskih kvaliteta, odnosno njegovog učinka u državnom timu, mislim da je pogrešan, a njegov odgovor B. Vukasu („Tempo“ br. 339) i nepristojan.
Samim odgovorom na jedno individualno mišljenje (u ovom slučaju Vukasa) Džajić je iskazao pravo lice i sportsku kulturu.
Tačno je da je zahvaljujući nekolicini novinara i raznim anketama u stilu propagande pjevača Đ. Marjanovića, Dragan Džajić lansiran kao najbolji fudbaler u Jugoslaviji i najbolje krilo u svijetu.
Tačno je da je Džajić odigrao 64 utakmice u državnom timu i da će na žalost oboriti rekord B. Zebeca, ali zahvaljujući odigranim utakmicama u Manuesu (brazilska džungla) i drugim beznačajnim turnirima. Samo je šteta što Džajić nije i neće igrati niti na jednom svjetskom prvenstvu pa će njegove odigrane utakmice imati drugorazredni značaj. Uostalom, i sam Džajić se pobrinuo na utakmici u Briselu kada smo njegovim i Trivićevim isključenjem eliminisani i poraženi sa 3:0.
Pristalice nogometa pitaju se koje su to utakmice na kojima je Džajić oduševio običnog gledaoca kao i stručnjake i zavrijedio izbor u timu Evrope i svijeta.
Drug Džajić je zaboravio da je dosadašnje pozive za tim Evrope i svijeta dobio od novinara i slavljenika (L. Jašin, Uve Zeler) i drugih, dok je B. Vukas pozive i izbor dobio od fudbalskih stručnjaka.
Poslednji poziv je dobio kao revanš Necera našem fudbalu za poziv u timu „Sporta“. Zar Džajiću nije jasno da mu je Šekularac (i u svojoj 35-oj godini) na obe spektakularne priredbe u Beogradu očitao lekciju iz fudbala i da je pored Euzebija, Necera i drugih (koji nisu u timu svijeta) djelovao kao početnik.
Zar Džajiću nije neprijatan izbor i učešće u „timu svijeta“ pored Rivelinja, Rive, Kajzera, Skoblara, Džonstona i drugih?
Mislim da je sasvim opravdano negodovanje žive legende našeg fudbala B. Vukasa, a uvjeren sam da njegovo mišljenje dijele i svi članovi slavnog olimpijskog tima.
Na kraju htio bi postaviti pitanje D. Džajiću koliko je na 64 utakmice dao golova i u poređenju sa Rivom, Skoblarom i drugim ravnopravno nosio epitet „najboljeg krila u Evropi“.
Ako su vaši novinari imali zadatak da izaberu najboljeg našeg fudbalera onda su izbor zaslužili Bobek, Šekularac i Milutinović.
Hvala na prostoru.
— Hadžiabdić Derviš, Mostar, 19. 9 1972. god.