GLASAM ZA IGRAČE
A sada, drugari, da vam kažem jednu uzgrednu istinu, koju vi već znate, al’ se zavaravate. U stvari, najoštriju istinu vam je već rekao jedan moj kolega, iz vaših redova, pre neki dan, kad je napisao: ne samo da više niste u velikoj četvorci i niste veliki tim, nego da čak niste ni u prvoj šestorci Prve lige, uopšte! Strašno! Ali to strašno se već odavno zna, znao je to i Vaske kad se vratio iz belog sveta, svi su to znali, i prijatelji i protivnici, samo nikome nije bilo lako da prizna, da kaže: kako jedan „Partizan“ nije više veliki tim!
„Partizanovcima“, navijačima, to pada kao deci kad im uzmete najdražu igračku, ili kad shvate da je Kraljević Marko bio turski sluga, „Zvezdašima“ to, takođe, ne ide u glavu. Jer, kakva je to onda „Zvezda“, kad joj najveći rival igra sedmorazrednu ulogu u prvenstvu! Ono je, za njih, bilo nešto: „Partizan“ — svetska sila, finalist kupa Evrope, matador na turnejama, strah i trepet na najvećim fudbalskim utvrđenjima sveta, a „Zvezda“ taljiga, muči se sa „ciketanima“ i jedva čeka da dođe onaj divni dan, na Topčiderskom brdu, svejedno na čijem stadionu, pa da zaigraju „večiti rivali“. I, šta biva: Zvezda dobije krila, poludi, zaigra kao vihor i — otkači „Partizana“! Onda je odmah proglašavaju „najvećom ekipom“, „timom nad timovima“ itd. Pobedila je „Partizana“!
Eto, zato nema navijača u zemlji, nema ljubitelja fudbala, nema fudbalskog klinca ni starca kome bi bilo lako da prizna: „Partizan“ je osrednji tim! A jeste, danas jeste. O tome se ne bismo ni sporili.
Nego, drugo sam hteo da vas pitam, vas, igrače, moje ljubimce. Šta mislite: ovde treba da vam prođe vreme do dvadeset i šeste, da se naprimate dinara koliko toliko, pola miliona, milion mesečno, da odslužite vojsku, opet na „Partizanovim“ „jaslama“, mislim, uz fantastične novčane uputnice svakog prvog, što je samo vaša, fudbalska privilegija u ovoj zemlji, pa onda, kada po godinama ispunite uslov, fik — u inostranstvo, na berzu, na transfer i — lova do krova.
Kad bi bilo tako. Ali, nije. Sigurno nije. Da bi se ti, prijatelju, prodao onom svetu, tamo, koji daje dolare za tu zabavu, moraš da budeš igrač! A ti sad misliš: pa nego šta sam, nego igrač! A ja te pitam: kako igrač? Šta igraš? Kome igraš? Šta si postigao? u kom timu? U kakvom timu?
Možda se ti ovde, u svom „Partizanu“, i ne trudiš zato što jedva čekaš da strugneš, pa dolari, pa premije, pa afirmacija…
Varaš se, burazeru. Da bi se neko iz ovih krajeva, fudbalskih, prodao tamo, onim krajevima, mora ovde da zasluži ocenu, da u ovom filtru postane neko i nešto u kopačkama. Tamo se ovdašnja ocena ceni. Pitaj Ćureta, ako znaš, onog što je ovaj tvoj tim, već kao čika Ćure vadio sezonu-dve i, u poslednjem trenutku, već kao slavna jugoslovenska zvezda, ovde proslavljena, otišao u Francusku da potpiše blanko ček na sumu koju sam, kao čovek od sporta i časti, napiše!
To je lepo, ali to treba zaraditi ovde: Taj fudbalski renome treba steći u onoj zemlji, gde se rađa fudbal. Evropski menadžerski garogani sede, trljaju ruke i čekaju da se u jugoslovenskom fudbalu neko proslavi. Oni znaju: ko ovde izbije u vrh, vredi za evropsku scenu. A kako ti, burazeru, misliš da se jednoga dana prodaš u Evropi, kada ovde u svom, nekada velikom timu, nisi u stanju da budeš šampion, čak ni drugi, treći, četvrti… Nemoj samo da budeš sedmi! To mogu drugi, iz drugih timova. Ti, iz „Partizana“ ne možeš da budeš borac za sredinu tabele! Ta može da bude u manjim centrima, u Kragujevcu, Subotici, Nišu, Varaždinu, Mariboru. Pardon, ni u Zenici ne možeš! Ni u mnogim drugim klubovima ne možeš! A u jednom „Partizanu“ ti sebi dozvoljavaš da igraš za sredinu tabele, da odigraš, računaš, ta dva ugovora, pa hitno napolje, za dolare!
Pitaj Ćureta, Vasketa, Šoleta, Gicu, Julku… Kako su i kada oni otišli. Tek kada su ovde, u „Partizanu“ i reprezentaciji položili velike ispite, mogli su da odu pred evropsku dolarsku arbitražu i da pozlate svoje krampone.
Lepo kaže Ćure, pre neki dan:
„Ovde je pravi fudbalski vinograd. Kad ovdašnji fudbalski vinogradari kažu da je igračko grožđe zrelo, tamo nemaš šta da misliš, oni skidaju kapu pred ocenom naših stručnjaka i naše, inače, rigorozne fudbalske publike. Tek tada dreše kesu. Ako nije tako, a kažeš da si fudbaler pa i znaš da šutneš loptu, onda možeš da dobiješ dobar šljakatorski posao i sobicu u fabričkom naselju i po jedan slobodan dan nedeljno za trening. Tako prolaze fudbalski imigranti koji nemaju za sobom ime klupskog šampiona i svoje lično!
Pa, sada ti vidi, fudbaleru, iz ove generacije: hoćeš li da budeš igrač velikog tima, ili samo jedna anonimna kap velike fudbalske krvi jugoslovenske škole? Od tebe zavisi!