KROZ NAŠU LUPU
Još je Ezop tvrdio za jezik da je ono što je i najgore i najbolje kod ljudi. I mi se, eto, na mnogim sportskim priredbama osvedočujemo u tu drevnu istinu tvorca prozne basne.
Jer: navijačka strast i klupska pripadnost podrazumeva (i zahteva) da se voli kolektiv svoje sportske opredeljenosti; da se bodre svoji ljubimci i želi uspeh. Međutim, takvo učešće navijača u sportskoj borbi ne znači odsustvo poštovanja partnera, ekipe koja je sportski rival a ne — neprijatelj!
Na žalost, u poslednje vreme na mnogim sportskim terenima u našoj zemlji događaju se takvi navijački ekscesi zbog kojih crvene sportski radnici, pa i sami takmičari. Takvu „podršku“ sigurno ne želi ni jedan fudbaler, košarkaš, bokser ili bilo koji drugi sportista.
Nas u ovom slučaju interesuju naši navijači, pripadnici Partizana. Ponašanje jedne grupe mlađanih navijača na dva poslednja derbija između starih rivala u fudbalu i košarci zaslužuje poseban osvrt.
Na fudbalskom derbiju jedan deo gledališta na „jugu“ bio je bastion navijača Partizana. Bili su brojni, vrlo bučni i sa mnoštvom crno-belih zastava. Vatreno su bodrili svoj tim, želeli uspeh i pokazali visok moral, jer nisu klonuli ni onda kada je Zvezda postigla i prvi, pa i drugi gol.
Na žalost, u jednom trenutku izbačeni su iz ravnoteže. Bili su izazvani ružnim gestom Zvezdinog napadača Karasija, koji je prišao tom delu gledališta i seirio na način koji nije u skladu sa lepim ponašanjem i držanjem jednog sportiste.
Karasijeva provokacija učinila je da proključa bes jednog ljudskog vulkana. Navijači su izgubili kontrolu i njihove manifestacije više nisu bile u skladu sa onom dobro poznatom, kulturnom i sportskom podrškom koju u uvek posedovali pripadnici Partizana.
Ono što su oni skandirali ne spada u literarne termine i nećemo ih beležiti. Ali, to nismo zaboravili i palo nam je podjednako teško kao i sam poraz od starog rivala.
Verovali smo da je to bila prolazna epizoda jednog bezumlja u meču koji inače diže nervni tonus do gornje granice. Na žalost, prevarili smo se. Nešto slično, vulgarno i ružno ponovilo se i u Hali sportova na Novom Beogradu kada smo gledali košarkaški dvoboj između Partizana i Zvezde. Opet je jedna mala, ali vrlo glasna, grupa pristalica „crno-belih“ skandirala takve pogrde na račun sportskog partnera da smo zažalili što nemamo vosak u ušima.
Nema sumnje da ti mladići strasno vole sve klubove i sportiste Partizana. Ali voleti svoj klub i navijati za njega ne znači i mrzeti protivnika, vređati ga i nipodaštavati. Takvo shvatanje je uvek bilo strano pristalicama „crno belih“ i oni su se, između ostalog, i time izdvajali od svih onih koje su niski instinkti uzimali pod svoje i dozvoljavali da bezumlje u glasnoj povici ili bačenom predmetu pređe u delo.
Želeli bismo da se ovoj temi više nikad ne vratimo, jer verujemo da se svaki trenutni neuspeh može nadvisiti superiornošću koju treba da poseduje navijač našeg kluba. Uostalom, na to nas pozivaju bogata prošlost i visok ugled imena.