ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Bruno Belin:
- Rođen: 1929. godine.
- Igrao: 1945. do 1960.
- Na mestu: beka
- U klubu: Metalac (Zagreb), Partizan
- Reprezentativac: 25 puta
- Zanimanje: vojni službenik
I danas, među navijačima ovog naraštaja, kad god se pomenu veliki igrači prošlosti koji su nosili „crno-beli“ dres do 1960. godine, automatski se misli na četiri velikana: Bobeka, Čajkovskog, Milutinovića i Zebeca. Zaboravlja se da je baš tom samom špicu pripadao još jedan — pokojni Bruno Belin, koji nikada neće iščileti iz sećanja onih koji su ga bar jednom videli na zelenom polju.
Meren aršinom fudbalske tehnike, Bruno je, posle Bobeka i Miloša, možda bio i najveći igrač koji je naš tabor do danas imao. Apsolutni majstor, s loptom u nogama mogao je da uradi baš sve. Za njega nije postojala nijedna tajna.
Još impresivnija od njegovog fudbalskog znanja i veštine bila je elegancija kojom je baratao loptom. Takvu mekoću i harmoniju poteza, sem Bobeka, niko nije imao. Ne zna se koji je element fudbalske igre u njegovoj interpretaciji bio lepši, povezaniji i suptilniji. U sećanju će večito ostati njegovo štopovanje, koje je formalno bilo „lepljenje“ lopte na kapnu cipele, koja je u dodiru bila poslušna kao „jo-jo igračka“!
I u svim ostalim elementima igre Bruno je bio superioran umetnik. Njegov pas, bez obzira na koju je daljinu upućivan, bio je doziran redovno u milimetar. Njegov centaršut pola gola, a njegov udarac u gol silovit i nezadrživ. Bez obzira je li bio izvođen iz trka ili iz mesta, sa zemlje, drop-kikom ili volejom. Zar je onda čudno što je naša pionirska fudbalska škola „Belin–Lazarević“ počastvovana baš njegovim imenom?!
Ali ne treba zaboraviti ni njegov izvanredan atletizam, kome nije nedostajao baš nijedan potreban kvalitet. Izvanredno brz (možda jedan od najbržih u svojoj epohi), robustan i snažan, sa sjajnim odrazom, bio je u igri glavom nenadmašan. Ipak, njegova jedina slabost kao odbrambenog igrača (bek) krila se baš u domenu korišćenja snage. Nikada je nije zloupotrebljavao, pa se dešavalo da ga gurne i manje stabilan i čvrst fudbaler što je moglo da ugrozi gol!
Ali iz te slabosti izvirala je automatski i jedna velika vrlina, po kojoj će pokojni Belin biti večno pamćen. Nikada tako čist i fer sportista, a takve korpulencije i siline, još nije viđen na našim terenima. Zajedno sa Rajkom Mitićem i Ivicom Horvatom bio je jedan od tri najveća džentlmena koje je naš fudbal imao i po tome je bio i ostao legenda.
Konačno, Bruno je bio izuzetan i po svom igračkom dijapazonu i neiscrpnim mogućnostima. S podjednakim uspehom igrao je na mestima beka, halfa, centarhalfa, polutke i krila. Rečju posle Branka Zebeca bio je i najveći ol-raund fudbaler u dosadašnjoj istoriji FK Partizan!
Možda će nekoga začuditi kako to da igrač takvih kvaliteta proslavi samo „srebrni jubilej“ u nacionalnom dresu? Odgovor je vrlo jednostavan: Belin je dockan sazreo kao igrač. Kada je došao u naš klub imao je već prilično godina. Dotle je igrao za neligašku, nižerazrednu ekipu zagrebačkog Metalca, iz koje je prvi put pozvan u državnu B selekciju! Veći dokaz talenta ne može se ni zamisliti.
Tragična smrt, u automobilskoj nesreći, u kojoj su pre jedne decenije izgubili živote još i Boris Škanata, Vladica Josipović i Čedica Lazarević, s potencirala je oreol sportskog i ljudskog velikana koji je Bruna Belina i za života krasio!