IZ STRUČNOG UGLA
Verujem da će Partizan biti ovogodišnji prvak države u košarci:
- izvanredno snažan tim, kondiciono gotovo do savršenstva doveden,
- mlada, sveža ekipa, željna afirmacije i titule,
- beskompromisni borci koji melju sve pred sobom imajući na umu koš i samo koš,
- izvrsno je nađeno jedinstvo mladosti sa iskustvom,
- na kormilu košarkaške čete Partizana nalazi se danas nesumnjivo naš najbolji stručnjak sporta među koševima, čovek koji je prvi u našoj zemlji dobio zvanje višeg savetnika za košarku na Visokoj školi fizičke kulture u Ljubljani.
- na organizacionom planu ekipe sprovedena je u život ona parola „košarka — košarkašima“…
Sumnjam da će crno-belima poći za rukom da se domognu prvog mesta:
- brzopletost u završnici,
- smušenost i haotičnost koja postaje kad protivnik vodi,
- veća homogenost u ekipi, da rezerve ne budu samo prolaznici u igri, a najmanje okamenjene figure na klupi,
- dueli sa stranim ekipama svedeni su na najmanju meru,
- najmanje još jedan visoki centar nedostaje u današnjem izdanju košarkaša Partizana…
Našavši se u dilemi sumnji i verovanja, konačni saldo bi ipak bio u prilog teze da je Partizan uz Zvezdu, trenutno najbliži šampionskom tronu.
U prilog ove tvrdnje, uz sve iznete teze, čini mi se da krupnu ulogu igra Dragutin Čermak koji igra racionalnije nego ikada ranije, to je danas zaista zreo košarkaš, svestan da jedna lasta ne čini proleće i da sam ne može ništa da učini. Stoga je svoju igru i podredio kolektivu, da bi kroz ekipu našao i najpotpuniji izraz svog bogatog talenta i rutine.
Ne želeći nikome da iznesem uvredu, najmanje da potcenim nekog od igrača, mislim da matadorska palica u postizanju koševa pripada Dalipagiću: snažan, stabilan, brz i efikasan — prototip savremenog košarkaša, za kojim je, od odlaska Borislava Ćurčića i Miloša Bojovića upravo vapio tabor crno-belih.
Zečević, Latifić (suviše brzo pravi lične greške), Farčić (sve zavisi od njegovog trenutnog raspoloženja, ne i od važnosti meča), Đukić, Beravs i svi ostali koji vode bitke u ovogodišnjem prvenstvu, zaista su garancija pobornika mišljenja da će se trofej namenjen najboljem timu naći u 1973. godini u vitrinama Partizana.
Učinila bih izuzetnu nepravdu košarci ako ne bih dala posebno poglavlje i Ranku Žeravici. Možda je kroz njega trebalo i predstaviti uspeh i današnji kvalitet Partizana…
Žeravica je uneo rad i strogu disciplinu u ekipu. Nema privilegija — niko. Od Čermaka do — Beravsa svi su izjednačeni. Svako zna svoj zadatak, ali je taj zadatak strogo podređen kvalitetu svakog igrača. Žeravica je, kao što smo se u to bezbroj put uverili, izvrstan pedagog. Ne hvali igrače. Uvek je nezadovoljan. Hteo bi više koševa, bolju igru. On ceni svaku pobedu —— i najminimalniju — samo kad tim igra.
Žeravica nema svojih ljubimaca u timu. Ne plaši se autoriteta ni jednog igrača, jer je on dokazao da je, u svom poslu, prvi među najboljima.
Ovo napominjemo pre svega zato što se sve češće želi da utiče na sastav tima, na izmene. Ranko to ne priznaje, niti shvata, najmanje dozvoljava. Mislim da je u pravu.
Za razliku od mnogih svojih kolega Žeravica ne dozvoljava mešanje nestručnjaka u stručni rad. Naišao je u Partizanu na apsolutnu podršku.
Zbog svega ovoga bila bih pre pro šampionskog zvanja — prvog u toj vrsti — na Partizan i njegovu košarku, nego kontra. Proleće, ipak. treba sačekati. U košarkaškom prvenstvu nije još završeno ni „prvo poluvreme“. Na igračima, treneru i upravi crno-belih je da se i konačno dokažu.