IZ MOG ALBUMA
Bio je najtalentovaniji igrač banjalučkog Borca kada je došao u Partizan. Bio je neobično brz, hrabar, oštar, ne naročite tehnike oduzimanja lopti ali izvanredne skočnosti. Svoj veliki uzor našao je u Fahrudinu Jusufiju, beku velikog formata. Nastojao je da ga podržava u igri, pa je i on odlazio duboko u polje protivnika prenoseći loptu i pripremajući bočne napade tada inače moćnog Partizana.
Sombolac je nekoliko godina sa Šoškićem i Jusufijem činio užu odbranu „crno-belih“. Bili su to dani trijumfa. Njegova specifičnost je bila u tome što se izvanredno uklopio u tadašnji način igre jedne ekipe koja je imala evropsku vrednost. Nije bio veliki igrač ali je bio solidan bek i dobro se dopunjavao sa ostalim asovima.
Navijači Partizana su ga voleli, jer je u igru unosio sebe. Bio je krajnje požrtvovan, srčan, nesavladiv… To je bio igrač za koga nisu postojale izgubljene lopte. Specijalnost mu je bila da sa gol-linije otklanja opasnost često i povređujući se.
Pogrešno je mišljenje da su velike svetske klupske i reprezentativne selekcije sastavljene isključivo od samih asova. Ne! Uvek su bile najbolje one kompozicije u kojima je bilo i igrača koji nisu igrali samo veštinom i maštom, već su na terenu i radili, neumorno trčali, borili se i ostajali u okvirima svojih mogućnosti i taktičkih zadataka.
Velimir Sombolac je bio upravo takav igrač. Možda se dva Jusufija ne bi tako skladno dopunjavali kao što su to činili Sombolac i „Julka“. Uostalom, dva različita elementa daju čvrsto jedinjenje.
Velimir je bio na vrhuncu svoje karijere kada je iz Partizana otišao u ljubljansku Olimpiju za koju je još uspešno igrao.