Dečak koji je na prečac oduševio gledalište: Njegov debi bio je više nego uspešan, ali je još prerano donositi zaključke definitivne zaključke iako se radi o izuzetnom talentu
Slavko Radojković, mladi fudbaler Partizana koji je beogradskoj publici prvi put predstavljen prošle srede, u duelu sa Slobodom iz Tuzle, u stvari i nije potpuno anonimno ime.
Ovaj mladić koji je pre 20 godina rođen u Zemunu da bi prošao sve instance Partizanove škole igrao je godinu dana u vranjskom Dinamu a potom isto toliko u Slobodi iz Titovog Užica. U ovom prelaznom roku Partizan ga je vratio u Beograd kao fudbalera koji je vođen stručnom rukom Zorana Miladinovića, a zatim Aleksandra Vukotića ispekao sasvim dovoljno fudbalski zanat da bi mogao da bude član jednog velikog tima.
„Kada sam se posle dve godine stalnog igranja u Dinamu i Slobodi vratio u Partizan uglavnom sam igrao i trenirao sa mladim timom“, kaže Radojković. „Sasvim neočekivano međutim krenuo sam na put za Sarajevo gde je Partizan u prvom kolu novog šampionata podelio megdan sa koševskim prvoligašem. I bio ‘samo’ rezerva — a sreći nigde kraja. U međuvremenu ponovo sam igrao za mlađi tim — ovog puta na međunarodnom omladinskom turniru u malom italijanskom gradu Alasiu gde bih prema opštem mišljenju sigurno bio proglašen za najboljeg fudbalera turnira da je Partizan ušao u finale.“
Prvi i gotovo jedini trener Radojkovića iz njegovih pionirskih i omladinskih dana Mirko Damjanović nije mogao protiv savesti, pa je sam, oduševljen igrom ovog izuzetnog talenta, preneo sve Vasoviću.
„U subotu pred meč sa Crvenom zvezdom vratili smo se iz Alasija da bi mi već u ponedeljak ekonom kluba saopštio da uzmem opremu koju koriste fudbaleri prvog tima. Priznajem da sam bio prijatno iznenađen, ali i svestan da moja prava fudbalska karijera počinje od tog trenutka. Dva dana sam pakleno trenirao i u predvečerje meča sa Slobodom se samo nadao…“
P. VESNIK: Kako ste se osećali kada je Vasović diktirajući tim, koji će se suprotstaviti Slobodi, pomenuo i vaše ime?
RADOJKOVIĆ: Iako se radilo o prvom meču u Partizanovom prvom timu uopšte nisam imao tremu, šta više, na teren sam istrčao kao da sam iza sebe ostavio stotinu mečeva. Moram, međutim, da priznam da sam na trenutak osetio veliki ponos. — Jer, do tada sam sanjao Bjekovića, Vukotića i ostale, a sada odjednom našao sam se u napadačkom redu pored samih „zvezda“ u šta nikad nisam verovao.
P. VESNIK: Sudeći prema novinskim izveštajima ostavili ste gotovo najbolji utisak…
RADOJKOVIĆ: Ušao sam u meč rešen da „poginem“ ako treba. Snage je, međutim, brzo po nestajalo pa sam u jednom trenutku osetio da ne mogu više, Pritom sam osećao i jake bolove u stomaku i bio sam prinuđen da zatražim od Vasovića da me za meni. Svestan sam da sam dobre igrao, ali želim da napomenem — mogu neuporedivo više da pružim.
P. VESNIK: Fudbal je specifična igra — ona podiže do orlovskih visina, ali zato često i brzo baca u zaborav…
RADOJKOVIĆ: Mlad sam, ali dovoljno zreo da iluzija nemam. Stoga jedno uspešno poluvreme ne može da me zavara — svestan sam da me očekuju dugi dani rada ne bi li postao standardni prvotimac — ono što mi je u ovom trenutku preokupacija, jedini cilj.
Slavko Radojković s obzirom na svoje godine tek treba fudbalski da se iskaže. Zasad je najvažnije da poseduje sve komponente koje su neophodne za brzi i uspešni prosperitet. Pa ipak, na kraju nije mogao a da ne kaže da je dva puta želeo da se mane fudbala — kada je odlazio u Vranje i Titovo Užice. nije mu bilo lako da se posumnja u njegove kvalitete u koje je uvek verovao. Uostalom on i nije neskroman — ko ne ceni sebe ne može da očekuje da ga i drugi poštuju.