ZA NJIH RADI VREME
Neko je već rekao da se o čoveku može mnogo saznati na osnovu izraza njegovog lica. Primenjujući ovu misao na ličnost košarkaša Partizana, Borisa Beravsa, uverili smo se u njenu istinitost. To oblo lice osenčeno podužom plavom kosom i široki osmeh nagoveštavaju vedar i plemenit duh ovog mladića.
Beravs će u ovom prvenstvu predstavljati jednog od pokretača i kreatora igre košarkaša „crno-belih“. Odlikuje se neobičnom pokretljivošću, dobrim pregledom igre, preciznim šutevima i osećanjem za kolektivnost. Podredivši svoje individualne kvalitete ciljevima ekipe, veoma brzo je stekao poverenje trenera Ranka Žeravice i saigrača.
„Kad sam tek počinjao da igram za prvi tim Partizana igrao sam sa tremom“, kaže Beravs. „Osetivši podršku drugova brzo sam se oslobodio i sada igram sve sigurnije. Snaga Partizana je upravo u izraženoj kolektivnoj igri, u drugarskom ophođenju igrača, kako na terenu tako i van njega. Mi smo svi mladi ljudi koji uporedo sa individualnim sazrevanjem — sazrevamo i kao kolektiv.“
Prijatni razgovor se spontano prenosi na one dane kada je Boris činio prve korake na košarkaškom terenu. Sa loptom se prvi put upoznao na Kalemegdanu, 1968. godine, da bi do današnjih dana ostali nerazdvojni saputnici. Otada je ovaj dvadesetogodišnji mladić deo svog svakodnevnog vremena trošio na treninge.
„Ponikao sam u Partizanu“, tvrdi Beravs. „Prvi učitelj mi je bio Miloš Bojović od koga sam mnogo naučio. On je odlučujuće uticao na moje igračko formiranje. Pokazao mi je osnovne elemente košarkaške igre stavljajući akcenat na skok-šut, koji je danas moje najjače oružje. Ovo je sasvim razumljivo ako uzmemo u obzir činjenicu da je Miško Bojović bio jedan od naših najboljih šutera.“
Priznanje za Beravsove mladalačke napore moralo je stići: postao je član omladinske reprezentacije Jugoslavije, 1970! Taj dres je nosio sve do polovine 1972. godine, kada je oba ekipa napravila do tada nezabeleženi podvig. Naime, na evropskom juniorskom prvenstvu u Zadru naši juniori se penju na pobedničko postolje. Na grudima Beravsa, Kićanovića, Todorića, Delibašića i ostalih momaka te generacije zasijala je zlato. O tome će Boris skromno reći samo toliko da je to bila normalna nagrada za uloženi trud.
Naš razgovor neizbežno stiže do današnjih dana. Lagano se prenosimo u sfere nastupajućeg. Izražajno lice Partizanovog beka postaje zamišljeno i ozbiljno dok traži pravu reč o planovima i šansama „crno-belih“ u novom prvenstvu.
„Ove godine takmičimo se na tri koloseka: prvenstvo, Kup Jugoslavije i Kup Radivoja Koraća! O prvom je rano govoriti, u drugom smo već ušli u polufinale. Nadam se da jednu od ove tri prilike nećemo propustiti.“
Boris Beravs odlazi i sobom odnosi vedrinu prve mladosti, radosti i snage. Nadajmo se da će nam on i njegovi drugovi pružiti još mnogo radosti.