TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Čudesna je ta fudbalska igra. U njoj nikad ne postoji „naj“. I u tome je njena glavna draž. Sve što je bilo još juče najlepše, ružnije, virtuoznije, neviđenije, dramatičnije itd. — već sutra nije. Živa igra svakim novim danom demantuje sva očekivanja, sve što je juče viđeno. Zato fudbal ima milione vernika širom sveta, koji svakonedeljno hrle na stadione.
Da je to tačno — bar kad je u pitanju njegova dramatičnost — bolje potvrde nema od centralnog događaja fudbalske 1956-57. sezone u našoj zemlji, tačnije od finalnog meča Partizan — Radnički (5:3), koji je 26. maja 1957. godine odigran na Stadionu JNA! Bio je to nesumnjivo najdramatičnije finale, rekao bih i najdramatičniji meč koji je ikad u nas viđen!
Možda će posle gornjih redova čitalac, koji je pratio ranije nastavke ove serije, skeptično stegnuti ramenima i promrsiti za sebe „Eh pretera ga. Pa zar nam nije isti autor još nedavno pisao da je najveću dramu predstavljala kup-utakmica Partizan — Dinamo (5:5)?!“
Ne, nisam ni preterao, ni obmanuo čitaoce. Na izgled kontradikcija, ovo je samo potvrda uvodne teze. Do 1954. godine opisani okršaj Partizan — Dinamo bio je zaista najuzbudljiviji, no kako u fudbalu ne postoji „naj“ ili postoji ali samo „dojuče“, to smelo tvrdim da je pomenuti finalni duel Radničkog i Partizana po dramatičnosti zasenio sve što je i pre i posle toga na našim terenima viđeno!
Uostalom, evo sažete retrospekcije tog događaja pa sudite sami. Groznica u Beogradu na sedam dana pre ovog meča bila je kudikamo veća no što je uobičajeno pred susrete dva tima od kojih je jedan elitna evropska momčad (Partizan), a drugi večiti „četvrti beogradski ligaš“. Razlog: Radnički je imao fenomenalnu generaciju Petkovića, Prčljinčevića, braću Ognjanović, Čokića i drugove, koji su igrali u životnoj formi. Na drugoj strani, dres Partizana nosili su matadori kalibra Zebeca, Bobeka, Milutinovića, Valoka … Niko nije mogao sa sigurnošću da predvidi pobednika, pa ipak šanse su bile na strani renomirane ekipe.
I kad su svi očekivali ujednačenu borbu, s lakom prevagom na strani „crno-belih“, Radnički se vihorno obrušio ka golu Stojanovića i u 45-minutnim violentnim naletima i stalnoj baražnoj vatri formalno je grogirao protivnika — na odmor se otišlo sa senzacionalnim skorom 3:0 u korist ekipe sa Dunava!
Hrabreni od svog starog druga Zlatka Čajkovskog, koji je tada već igrao u Nemačkoj, Bobek i kompanija su u svlačionici doživljavali teške trenutke. Gotovo niko nije verovao da se prednost od tri gola u finalu kupa, može nadoknaditi u nastavku igre.
Pa, ipak, čudo se dogodilo. Već od prvog minuta posle odmora Partizan je zaigrao kao preporođen. Zebec je prosto leteo duž leve aut-linije i odatle je dolazila glavna opasnost. U sredini mu je majstorski asistirao vanredno raspoloženi Miloš Milutinović. I dok dlanom o dlan ova dva virtuoza su donela svom timu izjednačenje, a onda su dali „gas do daske“ i Partizan je prešao u vođstvo (4:3). I dok su izveštači javljali telefonima i teleksima senzacionalni obrt, razigrana Bobekova ekipa plela je na terenu svoj najmaštovitiji vez. Grogirana u prvom delu, „crno-bela“ četa je sad bila agresivni partner, koji je saterao protivnika u „ugao ringa“ i delila mu bespoštedne udarce od kojih nije mogao da se povrati do kraja.
Peti pogodak u mrežu „Dunavaca“ bio je nokdaun i kraj svih iluzija Petkovićeve čete — kao pijani bokser teturala je po „ringu“ (čitaj: fudbalskom polju), očekujući spasonosni „gong“ (sudijin zvižduk) koji bi je spasao od „nokauta“ (katastrofe). Na sreću „crvenih“ došao je i taj željeni čas. Pogruženi, psihofizički prosti satrveni, napuštali su teren, dok su navijači „crno-belih“ u delirijumu oduševljenja aklamirali još dugo svoje ljubimci koji su trčali počasni krug sa četvrtim peharom Maršala Tita koji im je zasluženo pripao!