Kome smetaju pojačanja „crno-belih“: Izuzev fudbalera Kozića svi ostali sportisti koji su poslednjih godina pristupili klubovima JSD Partizan imali su mnogo problema, a neki potresi još traju
Još se, bar u forumima nije stišala atmosfera oko dolaska talentovanog 20 godišnjeg košarkaškog reprezentativca Dragana Kićanovića u Partizan. I pored toga što je Kićanović već uveliko nosilac igre našeg košarkaškog tima čačanski Željezničar, a posebno Crvena zvezda, nastoje da taj prelazak iskoriste kao mogućnost da se na neki način diskredituje (?!) Partizan. Sigurno je da su nastojanja tih klubova kod određenih foruma više sračunata na to da se klubovi Partizana nadalje učine pasivnim, da ne nastoje da ojačaju svoje redove, već da sa „pečatom srama“ koji bi im, navodno, trebalo da utisne nadležni forumi ostave široko manevarsko polje onima koji se uvek snevesele kada vide da su „crno-beli“ dobili nekog novog člana, istaknutog sportistu, sadašnjeg ili budućeg reprezentativca. Još se sećamo pod kakvim je dramatičnim okolnostima došao na stadion JNA Nišlija Nenad Cvetković; koliko je bila uzburkana atmosfera oko prelaska košarkaša Dragana Todorića u naš klub, kako smo zbog poštovanja propisa izgubili plivače braću Miloš kao i činjenicu da Košarkaški savez Bosne i Hercegovine nije poštovao želju tuzlanske Slobode, roditelja i samog Mirsada Delibašića da pređe u Partizan, već ga je nekim veštačkim republičkim „zatvaranjem“ naterao da pređe u sarajevsku „Bosnu“.
„Slučaj Kićanović“ još nije skinut s dnevnog reda. Već su javnosti poznate apsurdne odluke Arbitražne komisije SOFK Beograd kao i stav Partizana.
Zato smo se odlučili da ove redove posvetimo onim sportistima koji su „najsvežiji“ članovi naših klubova, postavljajući im samo jedno pitanje: „Zašto je teško doći u Partizan?
Kićanović: Moj je utisak da se svi plaše Partizana…
Imao sam vrlo jake motive za prelazak u Beograd. Prvi je škola. Sve do četvrtog razreda srednje škole bio sam dobar učenik. Prelaskom u Borac drugi su odlučili da se više ne školujem redovno, već vanredno, te tako nisam uspeo da položim završnu godinu.
Drugi razlog je u tome što sam osetio da u Borcu neću dalje napredovati kao igrač. Nemojte me krivo shvatiti. Jednostavno ta sredina mi je postala tesna. Da se razumemo: ne napadam nikoga u Čačku! Naprotiv, sve što sam dosad postigao najviše dugujem toj sredini. I danas sam vrlo srećan kada se vidim sa svojim bivšim drugovima, uvek se interesujem kako je Borac igrao, jer sam nekim nevidljivim nitima vezan za tu sredinu. Naravno, žao mi je kada vidim šta se sve čini da se sruši moja slobodna volja, moj izbor da igram baš u Partizanu, velikom sportskom kolektivu, da učim kod Ranka Žeravice…
U Partizanu sam toplo primljen. Nastojim da poboljšam svoju igru, da doprinesem usponu cele ekipe. Imam i dve velike želje. Prva je da završim Prirodno-matematički fakultet (turistički smer), a druga da Partizan bude šampion Jugoslavije. U kolekciji mojih trofeja nedostaje mi upravo ta kruna. Ona će mi biti draža od zlatnih medalja za osvojena prvenstva Evrope u kadrovskoj, juniorskoj i seniorskoj konkurenciji koje već imam.
Todorić: Visok domet moguć je samo u velikom klubu
Prelomni trenutak u mojoj igračkoj karijeri, pa samim tim i u životu je osvajanje prvog mesta na juniorskom prvenstvu Evrope, 1971. godine u Zadru. Tada su počeli za mene da se interesuju drugi klubovi, posebno Partizan i Crvena zvezda. Želeo sam da odem u veliki kolektiv, jer mi je samo to moglo da omogući dalji prirodni razvoj. Ta mi se želja ispunila 1972. godine.
Dva momenta su odlučila da pristupim „crno-belima“: svađa među igračima Crvene zvezde, s jedne strane i rad pod rukom Ranka Žeravice, s druge strane. Nisam pogrešio. Sad više nisam samo koš-igrač, već se svestranije razvijam. Eto, već sam sa seniorskom reprezentacijom bio u SAD. Vreme radi za mene. Samo se u velikom klubu može postići visok domet.
Bošković: Pobedila je moja upornost
Jedini jugoslovenski fudbaler-profesionalac koji je pokušao da svoja prava građanina samoupravne socijalističke zajednice zatraži preko Ustavnog suda SFRJ je Miroslav Bošković. Kao što je poznato novi član Partizana je iz opravdanih porodičnih razloga zatražio od Hajduka da mu dozvoli da pređe u Partizan, odnosno da se preseli u Beograd gde mu žive žena i roditelji.
Dakako, Hajduk nije bio rad da se liši usluga jednog tako svestranog igrača, pa je nastao spor: Bošković se preselio u Beograd, Hajduk mu nije dao ispisnicu i nastala je ona mučna situacija, u stvari igra nerava.
Obratili smo se Miroslavu Boškoviću sa istim pitanjem: Zašto je teško doći u Partizan?
„Moj je slučaj vrlo specifičan“, kaže Bošković. „Hajduk je smatrao da gubi mojim odlaskom onoliko koliko Partizan dobija, pa je zato bio protivan da mi izda ispisnicu. To bi isto bilo da je u pitanju i neki drugi klub. Ja sam bio uporan. Pomogli su mi moji drugovi, igrači Hajduka. U tom klubu su igrači vrlo moćni. Pravilno su shvatili moj problem i izvršili su pritisak na upravu kluba.
„Inače, za 5. mart je zakazano ročište kod Ustavnog suda SFRJ u vezi čl. 3 i 7. Pravilnika o prelasku igrača iz kluba u klub, pa će ta odluka sigurno imati dalekosežne posledice za fudbalsku organizaciju u celini.
„Problem je bio u mom odlasku iz Hajduka, a ne zato što prelazim u Partizan, koji je u Splitu i Dalmaciji visoko poštovan kolektiv.“
Jasmina Efendić: Teško sam se rastala od Mornara
… U Beograd sam, pre svega, došla zbog studija na Građevinskom fakultetu. Naravno, nisam želela da prekinem sa sportskom aktivnošću, tako da sam izrazila spremnost da postanem član plivačkog kluba Partizan.
Tek u novom klubu, videla sam šta su to optimalni uslovi za trening. To u Splitu nisam imala. Prvi put treniram u zimskom periodu pod normalnim okolnostima. Tu, pre svega, mislim na bazen jer sam u Splitu mogla da treniram jedino u 16 metarskom bazenu. Sada imam izvanredne uslove za zimski rad, pa verujem da će ovaj moj sistematski trening dati i dobre rezultate.
Na žalost, moj matični klub nije imao razumevanje da želim da steknem fakultetsku diplomu, i da pritom kao sportista postignem maksimalne rezultate. Za sada, na takmičenjima plivam van konkurenciji, tako da ne mogu da budem zvanični nosilac titula ali moje pobede govore ko je najbolji. Prema propisima PSJ, imam jedino pravo da plivam zvanično za reprezentaciju Jugoslavije, iako bih ja želela da nastupam i za Partizan.
I pored toga, nisam deprimirana već vredno treniram. U bazenu sam pet sati dnevno, pored 30 minuta koje provedem u sali uz specijalne vežbe.
Želja mi je da postignem dobar plasman na predstojećem prvenstvu Evrope u Beču.
Na kraju da kažem da sam se od matičnog kluba, Mornara, teško rastala. Provela sam u njemu osam lepih godina, koje nikada neću zaboraviti. Želela sam lepo da se raziđem od Mornara i Splita, ali mi nisu dali ispisnicu.
Zbog moje čvrste rešenosti da istrajem u svojim životnim planovima, čekaću dve godine, kako to nalažu propisi, da bih stekla pravo da nastupam za Partizan.