Zašto košarkaši (skup izvrsnih pojedinaca) ne daju aktivne rezultate na prvoligaškim utakmicama
Čudno je (ali i nije) što počinjemo baš poznatim nazivom Hemingvejevog romana: „Za kim zvona zvone“.
Jer, zvona ne zvone na uzbunu nego — na buđenje. Podsećaju na uspavani kvalitet ekipe, koja se kolebljivo diže i spušta na grafikonu uspeha, mada kolektiv raspolaže velikim izborom sjajnih igrača i jednom od najvećih stručnjaka Evrope.
Kada je otišao Dragutin Čermak, višestruki reprezentativac i kapiten tima, pretpostavljalo se da će njegovi mlađi naslednici, naročito Kićanović, Todorić i Latifić hrabro i umešno preuzeti kormilo od iskusnog asa.
Dva novodošla člana: Dragan Kićanović i Dragan Todorić, sa drugim ulogama u matičnim knjigama (pretežno snajperskim) sa dolaskom u novu sredinu našli su se u fazi teškog prilagođavanja, uklapanja u nove koncepcije.
„Starosedeoci“ — Goran Latifić i Boris Beravs svojim načinom igre, temperamentom ne mogu da drže konstantno, kompletno, konce igre u svojim rukama, tako i toliko dugo da mogu da stave pod komandu daleko iskusnije i starije drugove.
U traženju sigurnog kormilara Partizan često gubi kompas. Otuda i jedan od razloga što tim ne daje ono što može, što se od njega s pravom očekuje, što luta…
Na poslednjim prvenstvenim susretima Todorić je zabeležio 13 poena (7+2+4), Kićanović 51 (18+14+19), Kerkez 35 (10+13+11)…
Najveći učinak u koševima još uvek ima Dražen Dalipagić, igrač koji je iznenadio i oduševio stručnjake, osvojio na prepad Evropu na šampionatu u Barseloni. I pored non-stop takmičenja ostaje prva perjanica.
Zabrinjava podatak da Zečević, koji je bio među vodećim snajperima proteklog prvenstva sada, istina, sa promenjenim načinom igre, beleži koševe daleko ispod uobičajenog proseka. Šta više, često presedi duže na klupi nego što boravi pod obručima.
Možda je i pitanje jednog mlađeg, raznovrsnijeg centra bolno mesto. Ali, to je već kombinacija koja se ostavlja na lično rešavanje stručnom rukovodstvu.
Davana su i druga mnoga objašnjenja, za loše partije Partizana, mada je evidentno da ekipa trenira u uobičajenom ciklusu i ritmu u svojoj dvorani u Zemunu — bez pauze, bez izuzetka.
Koreni krivudave igre su, između ostalog, u samoj psihi igrača što ne može ni sam trener da ispravi.
Istina, trener Žeravica je bio kompletan kada je rekao, svojevremeno, a sećamo se tih njegovih reči.
„Enigma zagonetnih padova je u tome što se igrači u pojedinim fazama utakmice uljuljkuju u vođstvu ili imaju prohteve nadigravanja nad direktnim protivnicima, brzom težnjom za koševima, a zatim — stanu. Suparnici to izvrsno koriste, preokrenu rezultat i umesto katastrofe dožive častan poraz.“
Simptomatično je da je Partizan bolji kao „eksportni“ tim, kada igra izvan granica Jugoslavije.
- Dokazi su, pre svega, raniji fenomenalni uspesi na turnejama po Kubi, Filipinima…
- Dokaz je i poslednji meč nedavno protiv španskog predstavnika Huventuda u Badaloni, u okviru Kupa Radivoja Koraća.
Pred stranim auditorijumom „crno-beli“ igraju kao preporođeni. Dobijaju aplauze, a igrači nepodeljene pohvale za izuzetne partije.
Izveštaji kažu da su „Španci“ — Dalipagić i Kićanović, koji su igrali kao reprezentativci upravo u istoj dvorani protiv Čehoslovaka na Šampionatu Evrope — briljirali. Ali, da je otkrovenje i Dragan Đukić koji je deklasirao domaćine svojim kratkim horozima.
A zvono, ne Hemingvejevo već klupsko, zvoni u pravom trenutku, da okupi i mobiliše tim za preostale prvenstvene mečeve kroz koje treba da pokaže pravu zrelost i udari temelje na kojima želi da sagradi iduće sezone šampionsku kulu.