ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Lajčo Jakovetić:
- Rođen: 1925. godine
- Igrao: 1942 — 1955.
- U klubu: Spartak i Partizan
- Na mestu: halfa
- Reprezentativac: 4 puta
Pripadao je onoj prvoj generaciji Partizanovih asova, koji su pod imenom „parni valjak“ mleli sve pred sobom i nisu imali dostojnog konkurenta u zemlji. Već sama ta činjenica bila bi dovoljna potvrda talenta ovog vrsnog krilnog halfa. Tim pre što je došao u Partizan 1948. godine, kada je za prvi tim redovno konkurisalo po 30 do 35 fudbalera (!), a za mesto u srednjem redu čak četiri reprezentativca — Čajkovski, Atanacković, Palfi i Simonovski!
Proboj u takvoj konkurenciji bio je težak i za renomirane igrače, koji su s laskavim pedigreom i ozbiljnim stažom stizali u „crno-beli“ tabor i iz najrenomiranijih klubova, a pogotovu za Lajča Jakovetića koji je primećen kao darovit provincijski igrač tada večno ugroženog subotičkog Spartaka. Ipak, to nije smetalo ovom upornom momku da stopu po stopu krči sebi put na prvoligaškoj sceni i eliminiše iz ekipe svoje velike konkurente, pa čak obuče i dres najdražih boja!
Zanimljiv je bio fudbalski put Lajča Jakovetića od trenutka dolaska u „crno-beli“ tabor do njegove nacionalne afirmacije. Pošto se čitave 1948. godine adaptirao na veliku sredinu i uglavnom tavorio u drugom timu, 1949. se probio u najuži krug 15 prvotimaca, da bi već sredinom te godine postao standardni igrač najjačeg sastava. Ta i sledeća 1951. i 1952. godina bile su „zlatno doba“ Lajča Jakovetića, koji je uspeo da istisne ne samo iz dresa Partizana, već i iz državnog tima, tako sjajnog fudbalera to što je Aleksandar Atanacković — Šaroši!
Pored mnogih, zapaženih, prvenstvenih i kup-okršaja, koje je u tom razdoblju odigrao za našu šampionsku ekipu, kao reprezentativac učestvovao je i na tri (od ukupno četiri) kvalifikacione utakmice za odlazak na prvi posleratni Svetski šampionat 1950. U Brazilu protiv Izraela (6:0 i 5:2), odnosno protiv Francuske (1:1) 9. oktobra 1949, kada je svečano otvoren Stadion JNA. Svoj poslednji meč u „plavom“ dresu odigrao je 13. novembra 1949. protiv Austrije u Beogradu, kada smo katastrofalno poraženi sa 2:5! Zanimljivo je da je napuštajući igru predao svoj dres opet jednom velikom jugoslovenskom halfu — Predragu Đajiću! Eliminisati iz nacionalnog tima jednog „Šarošija“, a biti eliminisan od „Đaje“ značilo je nesumnjivu pripadnost krugu izuzetnih igrača.
A Lajčo je za svoje doba bio zaista izuzetan fudbaler. Izvanredno radan, uporan i samodisciplinovan ponašao se i na treningu i u vatri okršaja kao pravi profesionalac. Iako nije bio visok, posedovao je sva ostala atletska svojstva: brz, snažan, oštar i beskompromisan bio je veoma tvrd u duel-igri i kao takav prevashodno angažovan u obavljanju odbrambenih zadataka. Mada mu nije manjkala neophodna inteligencija i maštovitost ni u napadu.
Poslednji kuriozum predstavljao je njegov rastanak s prvotimskim dresom. Predao ga je krajem 1952. ponovo „povampirenom“ Atanackoviću, koji je, ko zna koji put u svojoj dugoj karijeri, doživljavao novu mladost!