Komentar utakmice Partizan — Crvena zvezda: „Crno-beli“ su tokom cele utakmice bili bolji tim ali svoju superiornost nisu izrazili i golovima
To je bio fudbalski praznik! Divan dan ranog proleća, prepuno gledalište obasjano suncem, dva velika rivala… Nad tim ambijentom lebdela je velika neizvesnost. Svi su imali isto pitanje: hoće li Partizan, koji je u ovom trenutku bolji i spremniji tim, trijumfovati nad svojim tradicionalnim rivalom? Poslednji uspesi Partizana i u potpunosti izmenjena atmosfera u klubu i ekipi obećavali su uspeh.
Međutim, u pitanju je staro rivalstvo, utakmica u kojoj nikada nije bilo presudno ko od timova zauzima bolji plasman na tabeli ili ima papir-šanse, jer to nije obično ogledanje, već utakmica inspiracije, meč pojačanih motiva, dan kada se prevazilaze sopstvene moći i nadvisuju sve krize. To je ono što je za poslednjih trideset godina učinilo da beogradski fudbal (kroz to i jugoslovenski!) bude tako dominantan u našoj zemlji.
Ta nedelja, taj 17. mart, ulazi u anale Partizana kao još jedan fudbalski praznik za sve brojne pristalice ovoga kluba. Ostvarena je jedna od najdražih pobeda. Još pre utakmice Jovan Aćimović, najbolji igrač Crvene zvezde inteligentno je izjavio: „Zvezda se uvek bori za tri trofeja: prvenstvo, kup i pobedu nad Partizanom! To isto važi i za fudbalere i navijače Partizana.“ U stvari na taj način Partizan je dobio najlepši kompliment. Upravo ta izjava vrsnog reprezentativca daje pravu dimenziju naše pobede.
Partizan bolji i homogeniji
Treba odmah reći da kvalitet loptanja u ovom derbiju nije bio na visokom nivou. Uostalom, takve utakmice, zbog svoje važnosti i psihološkog pritiska, retko i pružaju pravu vrednost ekipa i pojedinaca. Međutim, mora se priznati da je to bila dinamična utakmica u kojoj se borilo, na momente i ratovalo, i koja je sve do Partizanovog pobedonosnog gola bila neizvesna u pogledu krajnjeg ishoda.
I pre nego što je bek Jovanović isključen, čak i kada je Zvezda vodila sa 1:0, nad gledalištem je dominirao utisak da je Partizan bolji i homogeniji tim. Međutim, Bora Đorđević i drugovi počeli su nekako stidljivo, oprezno, kao da pipaju protivnika da bi se uverili da li je Zvezda u nokdaunu ili ne posle serije neuspeha ili je u tradicionalnom rivalu našla pravo nadahnuće.
Psihološki je potpuno objašnjiva opreznost fudbalera „crno-belih“. Već dugo ta generacija oseća nad sobom senku tradicionalnog rivala. Trpela je poraze, izgubila samopouzdanje, čak stvorila kompleks Zvezde. Svi su oni osećali, da je došao trenutak da se raskine sa tom neprijatnom tradicijom. Ali, sve je lepše kada se iščekuje nego kada željeno dođe. Srećom, Bjekovićeva četa nije izgubila ni duh ni igru kada je Karasi upisao svoje ime na velikom semaforu. Naprotiv, naši su momci tek tada krenuli u prave juriše: videla se da žele ne samo da isprave trenutnu nepravdu, već da trajno raskinu sa jednom tradicijom.
Cvetković i Živaljević na sceni
I kada su talasi fudbalera „crno-belih“ sve žešće penušali pred golom Ognjena Petrovića svima je bilo jasno da gol „visi u vazduhu“. Pa, ipak, trebalo je čekati 40 minut igre, pa da Nenad Cvetković udarcem autentičnog strelca savlada odličnog golmana Crvene zvezde i da nas za korak približi onom željenom — pobedi nad starim dužnikom.
Istinoljublja radi treba reći da je Partizan veći deo utakmice igrao sa igračem više, jer se mladi Jovanović u jednom trenutku zaboravio do te mere da je pesnicama počeo da „deli pravdu“ na terenu, pa je opravdano isključen. Međutim, ta okolnost ni za nijansu ne umanjuje uspeh Partizana. Naprotiv, dugo je trebalo igračima „crno-belih“ da se adaptiraju na tu novu i povoljnu okolnost i da se višak jednog igrača oseti u poremećenoj ravnoteži snaga na terenu.
Lagano, iz minuta u minut, Bjekovićeva ekipa je stezala obruč oko Zvezdinog gola da bi konačno Živaljević učinio da proključa gledalište. „Dao je lep gol, vratio pravdu na stadion JNA i učinio vrlo mnogo za ekstazu radosti u tom danu i još više za buduća vremena, za one dane kada će svi oni igrati sa više samopouzdanja, sa moralom i sigurnošću. Jer, navijačima je ostala neshvatljiva pasivna igra našeg tima u poslednjih deset minuta. Odjednom su se Bora Đorđević, Bošković i ostali okrenuli „malom fudbalu“, počeli su da drže loptu u nogama umesto da jurišaju na gol već slomljenog protivnika. Gledalište je tražilo treći gol, htelo je da vide velikog rivala slomljenog do bola, poniženog visokim rezultatom, tražili su novu potvrdu naše moći, hteli su treći, četvrti gol… Ali, naši su fudbaleri bili zadovoljni i sa malim. Želeli da očuvaju svoju malu bezbednost, pobedu i sa jednim golom razlike samo da osvoje dva najdraža boda. Uspeli su u tome ali su ostali dužni navijačima za pun trijumf, za jednu od onih visokih pobeda kakvima su se u prošlosti opijali naši navijači. Jer, nikada neće biti zaboravljene one cifre od 7:1, 6:0. 5:0, 3:0… To su utakmice koje navijači trajno čuvaju u svojim srcima. Ovo je bila prilika za jedno takvo odsecanje naše moći nad starim rivalom.
Ali, ne budimo neskromni. Da je neko upitao pre utakmice da li želimo debakl Zvezde ili našu sigurnu pobedu, sigurno je da bismo svi rekli: neka bude pobeda i sa pola gola, samo da osvojimo dva boda i da ispod sebe potisnemo Zvezdu na tabeli. Razume se, kada je to ostvareno, onda okviri odjednom postaju tesni, želi se više i još više. Ali, navijačku glad treba razumeti. Njima su uvek sve stvari u vezi sa fudbalom i voljenim klubom uvek bliže srcu nego razumu, pa samim tim treba ih shvatiti.
Jedna nedelja, koja je bila med za oči navijača Partizana, ostala je za nama. Sad su nam čela ozarena. Opet se naš barjak visoko vijori i naš pogled u daljinu više nije mutan. To je, uz sam rezultat, najprijatnije saznanje posle pobede nad Zvezdom.