Malo je fudbalskih asova čiji je život takva drama kao što je to slučaj sa centarhalfom Partizana. Paunović je još u pionirskom dresu najavljivao svoja velika igračka prava. U njegovu darovitost niko nije sumnjao. Bilo je samo pitanje koliko će daleko domašiti taj vižljasti dečkić. Imao je sve: tehniku, brzinu, izdržljivost, skočnost…
Blagoje Paunović pripada jednom vrlo uskom krugu fudbalera koji se nikada nije služio grubošću. Sve je kod njega sušta korektnost! On uvek ide na nadigravanje sa protivnikom, na duel u kome odlučuju veština, znanje, tehnika, umeće…
U ovoj generaciji prvotimaca „crno-belih“ „Paun“ je rekorder u broju odigranih utakmica. I sigurno je da bi ovaj vrsni fudbaler već proslavio i zlatni jubilej u reprezentaciji da su odnosi u klubu u određenom razdoblju bili normalni. Tako se na opšte čuđenje svih dogodilo da je Paunović izostavljen iz prve ekipe Partizana u danima kada je bio neprikosnovena „petica“ državnog tima. Ta apsurdnost i sada, kada je sve prošlo, teško je shvatljiva svakom razumu.
Međutim, Blagoje Paunović je dostojanstveno primao sve te udarce nepravde. Ćutao je, trenirao i nadao se da će i spora pravda doći po svoje. Kako su izgledali ti dani i koliko je „Paun“ patio to najbolje znaju njegovi najbliži. Pokidao je nerve, oslabio, sekirao se, ali i ćutao. Nije želeo zbog kluba i mirne atmosfere da protestuje, jer je po vaspitanju i shvatanju čovek koji nikada svojoj ličnosti nije pridavao takav značaj da bi dizao pučeve. Ne, veruje da je život borba u kojoj treba znati i gubiti. Zato je ostao stoik i onda kada su svi bili sigurni da će reagovati drugačije.
Danas je Paunović vojnik. Razume se, disciplinovan, ozbiljan, primeran. Ostalo je još malo dana do izlaska iz armije. Svi su izgledi da neće otići na svetsko prvenstvo.
Srećom, veliki šampioni, pravi asovi, nikada ne blede, pa ostaje nada da će svoju već im onako veliku međunarodnu afirmaciju još više uvećati kada se ponovo bude pojavio u svom timu i reprezentaciji. Taj dan, na radost svih fudbalskih entuzijasta, nije daleko.