Razgovor sa Miodragom Vukomanovićem jugoslovenskim i balkanskim rekorderom na 1.500 metara
Kada ga čovek prvi put gleda onako vižljastog, poduže kose, krupnih zelenih očiju vragolasta pogleda, rekao bi — mladić kao i svaki drugi. Miodrag Vukomanović stvarno i jeste pravi predstavnik svoje generacije, ali se po nečemu ipak razlikuje od svojih vršnjaka: on je rekorder, najbolji među dobrim, zauzima najviše mesto u jugoslovenskoj atletici rezervisano samo za izuzetne sportiste.
U leto 1972. godine postao je jugoslovenski rekorder na 1.500 i s vremenom od 3 minuta 40 sekundi i 8 desetina. Za ceo sekund brže je istrčao trku od dotadašnjeg rekordera, Celjanina Sime Važića.
U sportskoj četi JNA a zatim…
Imao je devetnaest godina kada je 1967. god, služio vojni rok u Beogradu.
VUKOMANOVIĆ: Među vojnim jedinicama su uobičajena takmičenja u atletici i drugim sportovima. Jednom prilikom kada se moja četa takmičila pošao sam i ja na stadion. Istinu govoreći, kao takmičar nisam imao nikakvih pretenzija. Smatrao sam, jednostavno, da je to najbolji način da posle zanimanja napustim krug kasarne. Učestvovao sam u trci na 400 m. Lako i bez napora sam pobedio i tada… prišle su mi starešine s rečima da sam rođen za atletiku. Tako sam se obreo u Sportskoj četi JNA i započeo s redovnim treninzima pod nadzorom Drage Štritofa.
Po odsluženju vojnog roka Vukomanović je dva meseca nastupao za atletski klub Partizan, da bi po povratku u Kragujevac nastavio karijeru u Radničkom.
VUKOMANOVIĆ: Moj rad u Kragujevcu stalno je kontrolisao izuzetan stručnjak i trener Ljuba Nikolić. Naš višegodišnji studiozni rad bogato je nagrađen: postao sam pre dve godine u Izmiru, na Balkanskim igrama, rekorder Jugoslavije na 1.500 m. Ta titula je došla potpuno spontano i neočekivano, jer nikad nisam ni pomišljao na takvu mogućnost. Trčao sam i 800 m. i 5.000 m, a zbog Važića, svog uzora, izabrao sam 1.500 i i doživeo da oborim njegov rekord. Ekipna Radničkog u kojoj je pored mene bilo još desetak dobrih atletičara držala se neprestano pri samom vrhu naše atletike. Međutim, te olimpijske godine, kada sam, oborivši Važićev rekord, ispunio normu za Olimpijske igre, zbog nezainteresovanosti mog kluba nisam se obreo na skupu najboljih u Minhenu. To je, indirektno, uticalo na moju odluku da promenim klupske boje. Pošto je većina mojih drugova prešla u Crvenu zvezdu, a i ja sam bio njen navijač, želio sam, iskreno rečeno, da u njoj nastavim karijeru. Ali, kako sam još 1968. god. dva meseca proveo u Partizanu, džentlmenski sporazum beogradskih sportskih društava nije mi dozvoljavamo odlazak u suparnički tabor, pa sam tako prešao u Partizan. I, verujte, nije mi žao.
Od oktobra 1972. godine imao je Vukomanović niz prilika da dokaže svoju vrednost. Postao je prvak Jugoslavije i nosilac Kupa prošle godine, u Atini, revanširao se onom istom rumunskom reprezentativcu koji ga je, u izuzetno jakoj trci, „naterao“ da u Izmiru postigne jugoslovenski rekord, osvojivši tada „samo“ srebro, postao je prvak Balkana 1.500 metara.
Miodrag svakodnevno dva puta trenira. Popodnevni trening „odradi“ u šumama u neposrednoj blizini Miljakovca, gde stanuje u trosobnom stanu sa dvojicom klupskih drugova.
VUKOMANOVIĆ: Veoma pazim na taktiku u trkama i gotovo sve ih rešavam u svoju korist jakim finišem. A za to treba biti kondiciono dobro pripremljen.
Profesor fiskulture ili trener?
„Ne mogu ništa da zamerim okolini u kojoj se krećem, ali bilo mi je lepše u Kragujevcu“, dodaje Miodrag iskreno, ne pomišljajući da sakrije nostalgiju koju oseća za rodnim krajem.
Treba ga razumeti: odrastao je u toj sredini, roditelji su mu tamo, i svi drugovi i prijatelji iz mladosti. Zato on svaki slobodan trenutak koristi da trkne do njih i popriča o svemu.
Miodrag je završio Saobraćajno-tehničku školu i u više navrata pokušavao da nastavi školovanje na nekoj višoj školi. Atletika ga je, međutim, suviše okupirala i poprilično udaljila od knjige.
„Stavio sam sebi u zadatak da završim DIF, Pedagošku akademiju ili Trenersku školu. Moram to postići jer želim da ostanem u sportu i posle aktivnog takmičarskog veka“, kaže on odlučno, bez kolebanja.
Već dva meseca Miodrag radi u sekretarijatu Sportskog društva Partizan. Kao vrhunski sportista i reprezentativac ima solidnu stipendiju i nema razloga da se žali na životni standard.
Želje i mogućnosti
Miodragova velika želja je da učestvuje na Evropskom prvenstvu koje se septembra ove godine održava u Rimu.
VUKOMANOVIĆ: Ove sezone još nisam imao ni jednu jaču trku, pa tako nisam postigao ni rezultate vredne pažnje. Trčao sam na nekoliko takmičenja u krosu, uglavnom treninga radi. Povredio sam skočni zglob i skoro mesec dana nisam trenirao. To se, naravno, odrazilo na moju formu, ali ja nastojim da uticaje povrede potpuno eliminišem“, nasmejan i kad o teškim trenucima priča, završio je razgovor Miodrag.
Ali, ovim nije bila završena tema o njegovim mogućnostima. U blizini smo zatekli trenera sa kojim Vukomanović ponovo sarađuje. Reč je o iskusnom učitelju Dragi Štritofu i evo šta nam je on rekao o svom učeniku i predstojećim zajedničkim planovima:
ŠTRITOF: U našem radu glavni akcenat stavljen je na pripreme za Balkanske igre i Evropsko prvenstvo. Da bi na ovom poslednjem takmičenju učestvovao, neophodno je da Miodrag trči u vremenu boljem od dosadašnjeg rekorda. Njegove mogućnosti su zaista velike. Sazreo je i fizički očvrsnuo, a poseduje veoma jaku volju. Vredan je i izvršava sve postavljene zadatke, pa se nadamo da neće biti problema. Verujem u njega.
Bio bi to zaista izvanredan uspeh ako bi Vukomanović popravio vlastiti rekord za koju desetinku ili čak sekundu.