Predstavljamo vam mlade: Ilija Zavišić ozbiljno ističe svoju kandidaturu za mesto desnog krila i od toga ne odustaje pored svih povremenih kriza
Taj slabokrvni zagrebački Dinamo nedavno je na stadionu JNA ozbiljno zapretio da odnese oba boda. „Plavi“ su vodili sa 2:1 i Partizan je, pored izrazite terenske nadmoćnosti, bio bezopasan u završnici, čak konfuzan, jer se spontano pogrešnom igrom kroz sredinu nije mogao probiti nasip ispred golmana Šarovića.
I tada trener Damjanović povlači spasonosan potez sa klupe: izvlači iz igre Miodraga Živaljevića, koji je stalno ulazio u sredinu i zajedno sa Bjekovićem reducirao širinu terena na prostor koji je obeležen spoljnim linijama šesnaesterca, i ubacuje mladog, hitrog i razigranog Iliju Zavišića.
Dvadesetdvogodišnji napadač inteligentno je shvatio u čemu su njegovi drugovi grešili i zauzima mesto kraj same aut linije. Počinje da igra u stilu klasičnog krila. Čim predribluje beka upućuje iz trka divne centaršuteve pred gol Dinama. To iz osnova menja sliku na terenu. Partizanov finiš postaje vrlo ubedljiv. Gol visi u vazduhu. I, zbilja, uskoro Bošković postiže izjednačenje. Spašen je bod, ali ne i ugled.
Posle završene utakmice gotovo svi posetioci poneli su utisak da bi Partizan dobio utakmicu da je Damjanović ranije izvršio zamenu, koja je ne samo osvežila igru, već donela i praktične rezultate.
Tih 15 minuta igre hitronogog Zavišića direktna su inspiracija za ove redove. Hteli smo da našim čitaocima približimo tog okretnog, brzog, veštog driblera i skromnog mladića.
Robinzonski asketa
Ilija Zavišić je Negotinac rođenjem. Igrao je fudbal od malih nogu, onako kako to inače čine svi mališani na periferijama u gradovima koje urbanizacija nije lišila slobodnih površina.
Dečak je bio vrlo darovit. Odmah je nadvisio sve svoje vršnjake, pa je i mesni klub posegao za njim. Ubrzo skreće na sebe pažnju stručnjaka iz omladinske selekcije Srbije. Slučaj je hteo da mu sadašnji trener u Partizanu, Mirko Damjanović, bude i selektor kada je određen za reprezentaciju juniora Srbije.
Posle nekoliko godina našli su se stari znanci na novom poslu. Ali, ovoga puta nešto manje uspešno. Zavišić je do Damjanovićevog preuzimanja dužnosti prvog trenera bio, maltene, standardno krilo. Zatim šansu dobija zapostavljeni Živaljević i Zavišić se ponovo vraća na klupu za rezervne igrače.
„Nisam klonuo duhom,“ objašnjava nasmejano mladi napadač. „Znao sam da se u velikom klubu moraš stalno dokazivati, da ništa nije sigurno i da se izgubljeno može povratiti samo dobrim igrama, a ne pričama. Prionuo sam da radim. Vežbam ozbiljno i čekam svoju šansu. Znam: mora doći mojih pet minuta. Možda je moj povratak u prvi tim sasvim blizu. Čini mi se da sam neophodan kada igramo kod kuće, a to može da mi omogući da se ustalim u timu.“
Zavišić je vrlo krotak momak. Priča mirno, bez poze i u tome nema razmetljivosti ili hvalisanja čemu su inače fudbaleri skloni.
Ima okruglo lice, ne naročito izražajno. Crte su gotovo dečačke. Naravno, nosi dugu kosu kao svi njegovi vršnjaci, vedar je i mirni tok njegovih misli prati osmeh koji se više ogleda u uglovima usana i očima nego na licu. Tako doznajemo da živi vrlo povučeno, usamljenički, potpuno nedruštveno. Jedini mu je prijatelj klupski drug Racić sa kojim deli jednu sobu kod neke porodice na Slaviji.
Dani su vrlo jednolični. Između dva treninga malo se odmara, jede, čita novine ili prošeta. Uveče bioskop i televizija i — to je sve. Prava antizvezda! Mališani ne zamišljaju da tako izgleda život fudbalera jednog velikog kluba.
Ukrotiti budućnost
Doznajemo da je Zavišić posle gimnazijske mature upisao Višu ekonomsku školu. Ali, i pored toga što ga nije zahvatio vrtlog života velegrada novopečeni Beograđanin nije dao nijedan ispit.
ZAVIŠIĆ: Opustio sam se, — priznaje desno krilo „crno-belih“. — Posle ovih mera vidim da se više ne mogu zanositi nekim obezbeđenjem budućnosti kroz fudbal. Uostalom, i klub će me terati na to da dajem ispite. Takva je sad klima u jugoslovenskom sportu. Udaljio sam se od knjige. U gimnaziji sam još i čitao. Posle mature nijednu knjigu nisam takao, čak ni beletristiku. Listam samo novine i časopise i gledam televiziju.
— Moja velika strast je film. Bez obzira kog je žanra. Pravi časovi relaksa su oni koje provodim u bioskopskim salama. U pozorištu sam bio svega dva puta. Gledao sam „Kosu“ i „Bubu u uhu“. Znam da je to sasvim malo za onog ko se sprema da sutra bude intelektualac. Mislim da je televizija svemu kriva. Sve više dajem za pravo onim pedagozima u svetu koji kažu da je to „idiotska kutija“. Samo zurim u ekran i nisam siguran da našim programom bogatim svoj duh.
Ta neočekivana samokritika našeg sagovornika naterala nas je da ga upitamo kako analizira sebe kao fudbalera.
ZAVIŠIĆ: Imam dosta kvaliteta ali i nedostataka. Izdržljiv sam, brz, odlično driblam, imam izgrađene centaršuteve, umem da dođem u šansu, pa i da dam gol. Ne plašim se, igram bez treme i volim fudbal.
— Najveća mi je mana što nisam nekoliko santimetara viši (170). Igram slabije glavom i nisam još prodoran onako kako to želim. Mislim da se moram obuzdavati i manje burno reagovati na odluke sudija. Valjda je to otud što u sebi nosim otpor prema nepravdi još od malih nogu, pa ne umem to da zadržim u sebi.
— Najviše volim da igram pored Bore Đorđevića i Golca, kada je na desnom beku. Tada imam dosta lopti, uglavnom dobro serviranih. To mnogo znači za jedno krilo. Sad već igram sa samopouzdanjem, osećam da sam u formi i zato mi je žao što se prvenstvo završava, — rekao nam je na kraju šarmantni Ilija Zavišić.
Ispratili smo ga pogledom. Ima mek, gegajući hod fudbalera, sportski je obučen, ukusno i nenaglašeno. Njegovo samopouzdanje ostalo je da lebdi u vazduhu. Možda će preostale dva utakmice prvenstva pokazati koliko je to opravdano.