ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Fahrudin Jusufi:
- Rođen: 1939. godine
- Igrao: od 1953. do 1970.
- U klubu: Partizan; Ajntraht (Frankfurt)
- Na mestu: beka
- Reprezentativac: 50 puta
- Zanimanje: trener
Jedan od korifeja zlatne generacije Partizanovih „beba“, Fahrudin Jusufi spada nesumnjivo u red najelitnijih odbrambenih igrača koje je jugoslovenski fudbal ikada imao. Vaspitavan od najranijih dana u „crno-beloj“ fudbalskoj školi, prošao je sjajnu obuku Florijana — Conje Matekala i godinama je bio stub odbrane onog njegovog nepobedivog podmlatka iz koga je docnije regrutovana gotovo kompletna ekipa proslavljenih „beba“.
Iako je mogao da igra s podjednakim uspehom gotovo na svakom mestu u timu, Jusufi je bio prevashodno bek i u dresu s brojem dva stekao je sva priznanja i visoku međunarodnu reputaciju. U godinama između 1960. i 1966. spadao je u najelitniju porodicu evropskih, pa i svetskih bekova (!), a po mišljenju mnogih stručnjaka zajedno sa svojim velikim prethodnikom Brankom Stankovićem, predstavljao bu najbolji bekovski tandem u istoriji jugoslovenskog fudbala!
Po shvatanju uloge i zadataka koji se postavljaju pred fudbalere u dresovima s brojem dva i tri, Stanković i Jusufi su takođe bili veoma slični i može se slobodno reći da predstavljaju (svaki u svom vremenu) preteče tipova najsavremenijih bekova u svetu (Ejzagira, Brajtnera i drugih). Ona su pre svih u našem fudbalu shvatili da, pored klasičnih odbrambenih zadataka, moderan bek mora da se aktivira i angažuje maksimalno i u napadu. Prvi koriste najčešće slobodan prostor duž aut-linije i „uskaču“ odatle u protivničko polje da bi neočekivanim centaršutevima s krila pripremili povoljne šanse svojim napadačima, a ne retko su i sami realizatori!
Jasno, da bi mogao da bude ovako kompletan igrač, podjednako efikasan u odbrani sopstvenog gola i opasan u napadu na protivnički bek mora da poseduje izvanredne atletske, tehničke i druge kvalitete. A Jusufi je to mogao, jer je bio gotovo u svemu natprosečan!
Iako ne naročito visok i nevelike mase bio je atleta od glave do pete: brz, hitar, okretan, snažan, i neustrašiv — pred svojim golom delovao je kao „britka sablja“, na kojoj su ostali posečeni svi protivnički napadi. Žilav i uporan spadao je u red malobrojnih odbrambenih igrača kojih se ni najveštijim driblingom ne možete da otarasite. Pređete li ga i pet puta ostaje vam za petama sve dok na kraju ne izbori loptu i postane „kralj situacije“!
Tehnička strana mu je bila još jača. Savršeno školovan, izrazito talentovan, po bal-tehnici je bio ispred svih bekova koje smo imali, tako da se sa tribina — posle neke njegove bravure — često mogla čuti primedba: „Ovaj Jusufi za beka čak isuviše dobro barata loptom. Ponekad mu je to čak smetnja — isuviše mnogo zna!“
Da ova primedba nije bila, bez osnova ukazuje nam i jedina ozbiljna slabost Fahrudina Jusufija. Zbog preteranog tehničkog znanja i osećanja superiornost katkad se zaboravljao pa je u nadigravanju i nadmudrivanju s protivnikom preterivao, što je povremeno bilo fatalno pogotovu kada se to događalo u kritičnim metrima pred sopstvenim golom.
Pošto je sa svojim dugovima zabeležio prvi šampionski het-trik u 60 godina dugoj istoriji našeg fudbala i stigao do finala Kupa evropskih šampiona, 1966. godine angažovan je od nemačkog prvoligaša Ajntrahta iz Frankfurta u čijim je redovima nekoliko sezona bio najcenjeniji internacionalac!