U revanš susretu Kupa UEFA, „crno-beli“ imaju izglednu šansu za uspeh posle 2:2 u Zabžeu, ali…: Specijalni izveštač „Sporta“ iz Zabžea sa meča Gurnjik —— Partizan, Dobrivoje Janković, odazvao se molbi naše redakcije i predstavlja vam velikog rivala „crno-belih“ na stadionu JNA 1. oktobra
Partizanov izlazak na evropsku scenu bio je vrlo uspešan, pa raspoloženje prema rezultatu „crno-belih“ u Zabžeu protiv miljenika poljskog fudbala, Grunjika, zaista je nepravedno pomutiti tragičnim rezultatskim slomom u nedelju na stadionu JNA.
„Crno-beli“ su u svojoj značajnoj noći prošle srede i zabavili i uzbudili naš fudbalski svet u duelu sa rivalom čije ste lice delom videli. Tvrdim, samo ste deo Gurnjikovog lica videli!
Igračka istina o Šarmahovom timu obavezuje na očekivanje: Partizanu će u revanšu biti dvostruko teže nego u startnom okršaju!
Sakrivena moć
Partizanovi momci su se iz Poljske vratili s punim pravom na 2:2, a u odlasku iskreno su strepeli da na takvo svoje pravo i pomisle. Odsustvo sa međunarodne scene učinilo je svoje — Partizanova ekipa delovala je na tom vazduhoplovu ka Šarmahovom gradu nekako bojažljivo, preskromno, bez manira ekipe koja tu i tamo, pred reporterom ili protivnikom, može nečim i da se razmetne. Zadovoljstvo je bilo putovati sa tim mladim momcima izvanrednog ponašanja. Utisak po utisak o njima vodi na neobičan sud: mnogi od momaka današnje generacije fudbalera „crno-belih“ nisu ni svesni kolike se sportske mogućnosti kriju u njihovim nogama. Oni, utisak je nisu ni učeni ni naučeni da spoznaju sopstvenu moć, i otrgnu se iz jedne imaginarne čaure, koju svesno priznaju za svoje strašilo. Neuspesi poslednjih godina svakako su razlog tome, poraz odvodi čoveka u strah od sopstvene senke…
U tome sam video veliki minus momaka koji ne mogu ni u najobičnijoj situaciji da izraze svoj sportski šarm. A i taj njihov put, i svaki korak od ponedeljka do srede je priprema za meč. Psihofizička stabilnost pred utakmicu satkana je od hiljadu malih stvari, i u svakoj fudbaler mora da dominira, nikako situacija nad njim.
I to sam hteo reći o Partizanova tri dana u Poljskoj ma koliko izgledalo periferno u odnosu na devedeset minuta zbog kojih se putuje. Devedeset Partizanovih minuta u Zabžeu sve videli i zadovoljstvo bi bilo kompletnije da je bilo bar 3:2, jer su „crno-beli“ protiv opasnih Poljaka to zaslužili.
Taktika
Mladi trener Partizana Mirko Damjanović je nedelju dana pre meča u Zabžeu video na delu poljski tim, razradio je svojim momcima taktički plan i sve je shvaćeno u najboljem redu, uz jedan previd za koji je obrazloženje kristalno jasno. Previd je: Partizan je meč počeo mudro — čuvao je loptu što duže u posedu, ali kada bi takav manevar uspešno okončao bojao se češćih juriša na protivničku polovinu. Bilo je jasno od prvog minuta da Šarmah i drugovi moraju da jurišaju svom silom, jer tamo to publika jednostavno — traži. Poljaci su u salvama atakovali ka Istatovu (ali u prevelikoj želji i greške su česte), pa mnoge njihove bezuspešne napade Partizan nije kažnjavao iz straha da mu se u pozadini ne dogodi najgore. Tek kada su se naši momci osvedočili da im je pred očima tim kome od njih podrhtavaju noge, došli su do slobode u svojim akcijama i to je bila igra toliko rezultatski ovaploćena, da je bilo zadovoljstvo u novinarskoj loži objašnjavati poljskim kolegama ko je ko u Partizanovom timu. Pozvasmo se i na obrazloženje neujednačenih voljnih impulsa „crno-belih“. Ono je: Partizanovi momci su sami sebi utisnuli nespokojstvo, i iz straha svoje silne kvalitete pretvaraju u neveštu izražajnost. Strah od neuspeha je ukorenjen kod momaka „crno-belih“ i taj element zaslužuje najstručniju i najbitniju analizu ljudi koji vode Partizan.
Revanš
Četrdeset hiljada vatrenih navijača Gurnjika burom protesta ispratili su sa terena svoje momke i njihovih jalovih 2:2, ali ta divna publika pokazala je svoju veličinu kada je salvu aplauza uputila „crno-belima“, pozivajući ih do ograde igrališta da im izbliza kaže veliko „bravo“ za majstorije koje su joj priredili. I da je taj meč imao treće poluvreme Partizan bi izrastao u diva, jer bi, oslobođen sopstvene stege posle jednog časa igre, zaigrao na nivou svojih velikih tehničkih mogućnosti. Ovako, ostaje novi meč i iz dana u dan raste Gurnjikova želja za „spas“ poljskog fudbala, makar to bilo i u Jugoslaviji, na stadionu JNA.
Šarmah i drugovi se ne predaju, oni to nikad ne čine. U njihovoj svlačionici, posle susreta, nervoza i poneka međusobna psovka napregnutih momaka na terenu, prerasli su u silnu želju, ovako shvaćenu od reprezentativca Andreja Šarmaha:
„Mi smo imali užasan dan. Nas, uopšte, ništa neće posle Svetskog šampionata. U Partizanu igraju velemajstori, ali bezgranično verujem u Gurnjik — jači smo od Partizana!“
U pitanju je sportsko verovanje do granice fanatizma, u svlačionici posle susreta tihog, u revanšu — budite sigurni — najžešćeg.
Gurnjik nije neranjiv rival, ali njegova istorija u poslednjoj deceniji mnogo govori. Poljska javnost nije bez razloga svoju žižu interesovanja usredsredila na jedan mali Zabže, ali veliki Gurnjik. Ovaj klub je u poslednjoj deceniji odigrao 233 međunarodna meča i u svojoj istoriji je deset puta bio šampion, odgajio je velikog Lubanskog, Gorgona, Šarmaha, Deju, Gzila, Fišera… U sudarima sa klubovima svih evropskih zemalja, negativan bilans (za samo jedan od ukupno 18 mečeva) Gurnjik ima protiv Engleza. A pred njim su padali i Mančester junajted, Mančester Siti, Aston Vila, Kolo-kolo, Ajntraht iz slavnih dana, zagrebački Dinamo i mnogi, mnogi drugi.
Hitri kao hijena, ratoborni po potrebi željni golova kao žedan kapi vode, naučeni da svojeg ideje sprovode u najbržoj igri — odlike su im. Prihvatimo ih zato kao favorite 1. oktobra jer takav doček zaslužuju, ali naglasimo želju: Partizan je shvatio Gurnjikovu snagu, ali to je prva velika prilika da racionalizuje svoju neslućenu moć, jer Partizanov tim nema razloga da bude vejka na vetru.