TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Najveći trijumf koji je jedan klub mogao da postigne — trostruko uzastopno osvajanje šampionske titule (u godinama 1961 — 1963.) — doneo je Partizanu neviđeno slavlje i ogroman priliv novih navijačkih masa „crno-belom“ klubu. Imena Šoškića, Jusufija, Vasovića, Galića i Kovačevića postala su sinonim fudbalskog majstorstva i veštine — simbol svega najboljeg što je jugoslovenski fudbal u tom razdoblju imao!
U želji da ovaj veliki trijumf uveliča izuzetnim spektaklom, a istovremeno proveri mogućnosti ove generacije u okršaju s nekim od evropskih fudbalskih velikana, uprava je pozvala na prijateljski meč, u Beograd, jednu od najslavnijih ekipa našeg kontinenta — evropskog i svetskog nezvaničnog prvaka FK „Milan“. Susret džinova održan je 1. novembra 1964. na Stadionu JNA. Krcat stadion imao je prilike da pozdravi izlazak na teren legendarnog Brazilca Amarilda, standardnih članova izabrane ekipe „azura“ Maldinija, Davida, Trebija, Radičea i ostalih vedeta ove izuzetne šampionske ekipe.
Iako su mnogi priželjkivali, pored garantovanog spektakla, pobedu domaćeg tima, ipak malo ko je u gledalištu verovao da će ona biti tako brza i toliko uverljiva. „Milanezi“ su doživeli pravu katastrofu, koja se odigrala u ciglo 15 minuta. Razigrani Kovačević i Hasanagić nesumnjivi junaci ovog susreta, izrežirali su već u petom minutu neotklonjivi mat koji je „poslovođa“ (Kovačević) razantnim udarcem sa 16 metara pretvorio u neodbranjiv gol. Samo pet minuta kasnije Hasanagić je povisio na 2:0, a tokom narednih pet minuta njegovo ime se pojavilo još jedanput na semaforu. Svaka druga ekipa posle ovakvog nokdauna na samom početku igre primila bi u nastavku pravi pljusak golova, ali rutinirani internacionalci Milana uspeli su da se povrate iz šoka, da povežu svoje razbijene redove i postignu dva gola. No, kako je u međuvremenu Kovačević na pas Vislavskog zatresao i po četvrti put mrežu renomiranih gostiju, na odmor se otišlo s rezultatom 4:2.
U nastavku igre raspoloženi Hasanagić je još jedanput torpedovao vratara Milana, pa je tako Partizan zabeležio jednu od svojih najblistavijih međunarodnih pobeda (5:2), a Maldinijeva ekipa jedan od najtežih poraza u svojoj istoriji! Istina, opšte slavlje i utisak pokvario je, donekle, pri kraju igre, ratoborni half gostiju Benitez koji je iz čistog mira isprovocirao težak incident na terenu.
Nažalost, kao što to obično biva, mladost „beba“ nije mogla da podnese teret prevelike slave. U ovoj 1963-64. godini došlo je do preteranog samozadovoljstva tima svesnog svoje snage i činjenice da u zemlji više nema dostojnog partnera. Na tim lovorikama mladići su se malo uspavali, što je bilo dovoljno njihovim rivalima da uhvate ponovo korak, a nekim i da ih preteknu. Pogotovu Crvenoj zvezdi, koja je postala prvak za tu sezonu čak sa 10 bodova više od Partizana koji je završio tek na petom mestu!
Istini za volju, ovome je mnogo doprineo i razdor u klubu koji je izazvao krizu od vrha do dna — kako u upravi tako i među igračima koji su se podelili u antagonističke tabore. Epilog ovih nesporazuma bio je Jusufijev odlazak u JNA i Vasovićev neočekivani prelazak u konkurentski „crveno-beli“ tabor. Bez ove dvojice „crno-beli“ su u odbrani bili bar za 50 odsto slabiji nego u prethodne tri sezone i time treba tumačiti njihov fijasko u šampionatu.
Nad Stadionom JNA počeli su, posle tri godine nečuvenih trijumfa, da se navlače prvi tamni oblaci…