KROZ NAŠU LUPU
Napoleon je rekao: „Nisu mi potrebni pametni generali, već — srećni!“ Kako i u fudbalu ima strategije, onda se ova misao može primeniti na ovu sportsku igru.
U nedelju je Partizan gotovo ceo sat igrao angažovano, dobro, preduzimljivo i nadvisio je državnog prvaka. Na momente je izgledalo da će Hajduk doživeti mostarsku reprizu. I onda se dogodilo ono što niko od prisutnih nije moglo očekivati: Partizan sopstvenim slabostima, i samo delom vrednošću protivnika, počinje da ruši svoju prednost. U tih ciglo petnaest tragičnih minuta blistavo vođstvo pretvoreno je u — poraz!
To kako je igrala odbrana „crno-belih“ u tim kritičnim trenucima nedostojno je i malog provincijskog tima. Odjednom si svi, osim časnog izuzetka Blagoja Paunovića, ostali bez samopouzdanja, čvrstine, starta, brzine… To je bila haotična skupina izgubljenih mladića u bespuću. Biće se nije znalo ko šta u toj odbrani igra, ko koga drži, preuzima. Sve je bilo anarhično, bezvoljno, kao da su kolektivno ostali bez životnih sokova. Tako grogirani brzo su pristali da budu protivnici razigranom Hajduku. Iskusni splitski reprezentativci su to umeli da iskoriste i samo je brzopletost Jerkovića učinila da pobeda ne bude izražena još jednim golom više.
Ta dramatična utakmica koja je u svemu, sem samog rezultata, zadovoljila gledalište, imala je i svoj trenutak pravde. To je bio onaj najuzbudljiviji momenat kada je sudija Maksimović po drugi put, sasvim opravdano, pokazao na belu tačku. Tada su Momčilo Vukotić i golman Mešković ostali sami u šesnaestercu gostiju. Ceo stadion se pretvorio u oči. Fascinacija fudbalske igre doživljavala je svoju najvišu tačku. Vukotić je namestio loptu i koracima unazad udaljavao se od nje. Sudija Maksimović za obim pomera loptu. Vukotić čini fatalnu grešku: ne uzima je ponovo u ruke da je lično namesti. To je pravi trenutak koncentracije. Niko šuteru ne može da namesti loptu na zemlju kao on sam. To trenutno drugovanje je neophodno, jer od tog momenta postoji samo jedna želja: da se ona uputi na pravo mesto!
Vukotić nije tako postupio. Bio je prividno miran, mada je iznutra plamtio. Šutirao je oštro, ali, avaj, pored gola! Istina, u tom deliću vremena Mešković je napustio gol-liniju i pošao dva-tri koraka napred. To je nedopustivo i sudija je trebalo da zahteva da se udarac ponovi. Ali, to bi bilo odviše za jednog jugoslovenskog arbitra. Maksimović nema srce ni osećaj pravde Engleza Tejlora.
Sve je prošlo, vratiti se ne može. Ali, ostaje jedna pouka. Jedan igrač koji je na tako važnoj utakmici već postigao gol iz jedanaesterca ne treba još jednom da izaziva sudbinu. Vukotić je to učinio. Kako, znamo svi. A taj bod je mogao da okrene terazije Partizanove sudbine u ovom prvenstvu. Ne zato što se trenutno nalazimo na pretposlednjem mestu, već zbog igre kojoj je nedostajao samo rezultat, pa da se svi igrači i navijači osete sigurnim, da budu puni samopoštovanja i da vedrije dočekaju naredne borbe za bodove.
Taj promašaj jedanaesterca ima posledice koje se u ovom trenutku ne mogu ni sagledati. Momčilo Vukotić je sigurno imao najbolje namere. Hteo je da postigne het-trik, da bude pravi junak derbija. Ali, umesto toga postao je tragična figura velikog meča. Možda se sve to mogao sprečiti da je sa klupe došlo naređenje da izvođač ne bude dvostruki strelac, već neki drugi igrač. Možda… Ali, ko zna da li bi i neki drugi momak bio bolje sreće, jer su tu odlučivali i — nervi. Sad je sve kasno. Jedan promašaj, hiljade uzdaha i očaj ostali su u nama. Naravno, i nada da ćemo drugi put imati i onaj element sreće, koji ni Napoleon nije potcenjivao.