ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Miodrag Mitrović:
- Boksovao: 1952 — 1963.
- U klubu: BK „Partizan“
- Kategorija: bantam, pero
- Šampion: 1958, 1959, 1960, 1962. i 1963. godine
Pokojni Miodrag Mitrović-Mića bio je nesumnjivo jedan od najvećih u plejadi velikana, koje je u prošlosti regrutovao iz svojih redova BK Partizan. Stalni član bokserske reprezentacije Jugoslavije održao je svojevrsne rekorde i trofeje u svojoj vitrini kakvima se mogu pohvaliti samo najizuzetniji asovi arene omeđene zategnutim konopcima.
Jedini je od jugoslovenskih boksera koji je dosad učestvovao na pet Evropskih šampionata — od Berlina 1955. do Moskve 1963! Na reviji najboljih boksera starog kontinenta, 1959. u Lucernu, osvojio je treće mesto i bronzanu medalju. Bio je pet puta uzastopno šampion Jugoslavije u bantam i pero kategoriji. Dva puta je postao pobednik tradicionalnog Meča šampiona (1958. i 1962), što znači da je dva puta u karijeri osvajao naš najveći bokserski trofej — „Zlatnu rukavicu“! Čitavu deceniju nije skidao majicu s nacionalnim grbom!
Pre svega i iznad svega, borac od glave do pete, bez mane i straha, Mitrović je na juriš osvajao publiku domaćih i inostranih ringova, neustrašivom agresivnošću koja nikada nije znala za uzmah, predah ili predaju. Zbog takvog ofanzivnog načina boksa bio je ljubimac publike od prvog udarca gonga. U svaku borbu unosio je celog sebe. Bespoštedno je srljao u okršaj, ne štedeći se čak na onda kada je svima bilo jasno da ima osiguranu pobedu i da je njegov grogi protivnik — najopasniji!
Zbog takvog otvorenog načina boksovanja, bez kalkulacija, dugih opipavanja i ispitivanja protivnika, dizao je stadione na noge i dovodio do delirijuma ljubitelje plemenite veštine. Istina, zbog toga je ponekad umeo da doživi i sasvim nepotreban poraz. No, to mu nikada nije smetalo, niti je izmenilo njegovu urođenu borilačku ćud i narav. Zastati, povlačiti se, izbegavati otvoren okršaj, bilo je suprotno njegovom poimanju boksa. „Ako bude trebalo, izgubiću muški, na nogama, pa i na kolenima, ali se nikada neću predati ili izbegavati borbu!“ — govorio je često svojim mlađim kolegama, učiteljima i obožavaocima. I za sve vreme dok se borio u ringu tu devizu nije napustio!
Ponekad, u sudaru s najslavnijim imenima evropskih ringova (kao recimo s Italijanom Camparinijem, Nemcem Hubertom i sličnima) dovoljno je bilo da malo pripazi, da ne srlja, pa da slavi i ubedljivu pobedu. A takvih pobeda i „skalpova“ bilo je na Mićinoj rang-listi više nego mnogo.
Nije slučajno jedan od doajena i najboljih poznavalaca našeg boksa, pok. Milorad Gaković-Siki, svojevremeno rekao:
„Mića je čovek nesalomljive volje i blještavih trenutaka. Nikada se dovoljno ne zna šta sve može da učini u ringu. Kada se to najmanje očekuje u stanju je da bljesne poput zvezde, najsjajnijim šampionskim sjajem i da formalno zbriše svakog koji mu se ispreči pred pesnicama!“