KROZ NAŠU LUPU
Na slikama na kojima ima mnogo plave boje i plavo postaje sivo. Pisati ovih dana o Hatuniću izlažemo se opasnosti da i on, koji je inače crn, postane — „siv“. Pa, ipak, ne možemo da se još jednom, u našem listu prvi put, ne vratimo na onaj nemili događaj, na onaj kobni trenutak kada je Zoran Racić morao sa terena da ode na operacioni sto.
O tom Hatunićevom aktu zle namere dosta se zna. Ostaje da se zapitamo kako je mogućno da u našim klubovima opstoji, da igra, lomi noge, nanosi i druge teže i lakše povrede, da preti, šamara, vređa i… da i dalje nesmetano igra fudbaler profila jednog Jusufa Hatunića. Ne znamo da li je on u svojoj niskoj prirodi uvek ispunjen mržnjom prema sportskom rivalu ili jednostavno dinamika odmazde raste u samoj vatri igre, pa je često taj koji na našim terenima seje užas.
U ovom trenutku nas obuzima najzapetije osećanje čekanja. Želimo i nadamo se da će tako odlučiti: Jusufu Hatuniću više neće biti dozvoljeno da igra fudbal! Taj niski mentalitet Slobodinog igrača gledaoci više neće imati prilike da gledaju, da se skandalizuju nad onim bezumljem koje on demonstrira u sportskim arenama nastojeći da fudbalski dvoboj pretvori u gladijatorstvo.
Reč imaju disciplinski forumi. Kapiteni su već digli svoj glas protiv nasilja takve vrste. Možda nije suvišno podsetiti: lekar zna bolest kao lekar, bolesnik je zna kao bolesnik. Niko kao sam igrač ne može da zna koliko je po fudbalski sport pogubno da se u dresu nađu takve spodobe kao što je Hatunić. Njegova fizička preimućstva ne bi smela da svoj izraz nalaze u takvim startovima posle kojih se protivnici nalaze u gipsu.
Jugoslovenski fudbal je imao jednog Bobeka, Rajka, Vukasa, Miloša, Bearu i… ostao je bez njih. Biološka neminovnost učinila je svoje. I naš fudbal nije potamneo i pored toga što su to bile istinske veličine. Sigurni smo da nijedno oko neće zasuziti ukoliko Jusuf Hatunić sutra ne bude više igrao. Čak ni Sloboda neće ništa izgubiti. Naprotiv, dobiće, mnogo na ugledu i poštovanju. Jer, kada je ovaj silnik bio u vojsci tuzlanski ligaš je i tada bio na bezbednoj poziciji na tabeli. Uvereni smo da bi Hatunićevo prisustvo u timu Slobode u budućnosti indigniralo entuzijaste ovog sporta, učinilo da ne požele da vide ekipu u kojoj može da igra fudbaler takva „reputacije“.
Pisac ovih redova prvi put u ovoj rubrici dozvoljava da svojoj ličnosti da neku važnost na taj način što će izneti lično raspoloženje izjavivši da nikad ne bi gledao utakmicu Slobode ukoliko bi u njenom timu nastupao Hatunić. Čak ni kada bi za dužnost profesionalnog novinara na to nagonila. Možda ovaj protest deluje kao osmeh slepog čoveka — bespredmetan je, ali ostaje nada da će mnogi prijatelji fudbalskog sporta slično reagovati. Jer, ko još želi da vidi onakvu scenu kakvu smo mi poneli sa utakmice Partizan — Sloboda kada je karijera 20-godišnjeg fudbalera „crno-belih“ prekinuta pa možda i dovedena u pitanje. Gledaoci žele da uživaju u igri, veštini, znanju a ne u brutalnosti. Mi dolazimo na igralište opušteni spremni da oživimo i uzbuđenja ali ne one vrste koje nam nudi Hatunić. Svaki njegov start inhibira nas u strahu da će se desiti ono najgore. Te munje divljaštva niko ne želi. Jer poznavaoce fudbala ništa više ne depotencira nego takve brutalnosti kakvima nas bogato „nagrađuje“ Hatunić.
Zato verujemo da će fudbalske organizacija naći snage da sačuva ovaj sport od takvih kao što je Jusuf Hatunić!