Navijači su lepota svih stadiona na svetu. Bez njih ne bi bilo ni progresa u sportu, ni plastike i dubine do kojih u igrama poniru kreativni pojedinci poneseni baš unutrašnjom potrebom da se dopadnu gledaocima.
I kao što se pojedinci i ekipe nadmeću u znanju, veštini, izdržljivosti i snazi tako se isto — na svoj način — i navijači ogledaju. Nastoje da budu vatreniji, glasniji, da reakcijama pokažu kako razumeju sport i njegova pravila i da su, razume se, odani svojim bojama.
U svetu navijači suparničkih timova (poznaju se po kapama, šalovima, zastavama i bojama) dozvoljavaju sebi poneko nevino ćarkanje, lepu ironiju ili jezičku figuru, ali nikad sa namerom da ponize ili uvrede one druge. U nas nije tako. U poslednje vreme sve češće se događa da se pojedinci ili čitave grupe navijača Partizana i Crvene zvezde i fizički obračunavaju. Sve više podsećamo na one verske fanatike iz Severne Irske — katolike i protestante — koji su antagonizam te vrste zaodenuli i u klupske boje, pa se tuku, premlaćuju, čak i ubijaju.
Pre desetak dana, posle utakmice Crvena zvezda — Partizan (3:1), jedan mladi radnik teško je nastradao. To je Aleksandar Lukić (19), šofer-mehaničar iz Zemuna. Neraspoložen hitao je sa prvim sumrakom Sremskom ulicom prema autobusu koji će ga odvesti kući. Nosio je pod miškom savijenu veliku zastavu crno bele boje. Bio je zamišljen i tužan. Prenu ga glas jedne grupe mladića: „Evo grobara, hajde da ga bijemo.“ To rekoše i njih desetak odjednom opkoliše usamljenog mladića. Jedan iz te grupe, kukavica neka, s leđa kao iz skrivene busije, zamahnuo je gvozdenom šipkom u pravcu glave navijača Partizana. Mladić se instinktivno krenuo i u magnovenju podigao levu ruku da sa zaštiti. Odjeknuo je tup udarac u kost šake. Zatim još jedan, pa još jedan i mladić je obliven krvlju pao na vlažni pločnik. Videvši svoje nedelo moderni Varvari su se razbežali. Ne zbog užasnog prizora, jer bi se oni, poneseni niskim instinktima, podali tom uživanju, već iz straha od pravde.
Prolaznici su dečaka podigli, pozvali kola hitne pomoći i nesrećnika odveli u zemunsku bolnicu. Tamo mu je ruka stavljena u gips i ušivena velika rasekotina na bradi. Lukić je stoički podnosio sve bolove. Ćutao i trpeo. Samo je jednom progovorio, kada je lekar prišao da mu ušije otvorenu ranu na bradi. Mirno je rekao: „Doktore, molim vas ušijte mi to da bude u obliku slova ‘P’, jer sam ja navijač Partizana, pa neka to bude moj trajni žig“.
Gnev je afekat u afektu, porok u poroku. On očas se vine i proždire kao plamen perce. Tada pomračeni um može da učini svako nedelo. Ali, kada jedna grupa mladića hladno, sa umišljajem i jasno izrečenom namerom opkoli usamljenika, njihovog vršnjaka, u kome vide najljućeg neprijatelja samo zato što navijački pripada drugom taboru, onda je to nešto što zahteva da se nad tim zamisli društvo u celini.
Zar je klupska zaslepljenost došla do tih granica da se mrzimo, pa čak i jedni drugima da nanosimo teške telesne povrede? Juče je slomljena jedna ruka, rasečena brada, prolivena je krv jednog mladog radnika. Sutra? Možda će biti crnje i gore na obe strane. Ti bezumnici koji nemaju ništa zajedničko sa sportom a sigurno ih ima u svakom taboru, imaju neku svoju realnost, neke kriterijume o ljubavi i mržnji koje ovo društvo ne priznaje.
Naša je želja da se svi zajednički zabrinemo na „slučaju Lukić“ i da učinimo da se on ne zaboravi, samo zato da se nešto slično nikad ni na jednoj strani više ne dogodi.