IZ PERA NAŠIH ASOVA
Poraz u Skoplju primili smo kao da nam je neko zabio usijan nož u srce. Sve se dogodilo tako neočekivano kao da je nevidljivi režiser bio prema nama krajnje maliciozan. Imali smo tri puta loptu u rukama i išli na „kontru“ i sva tri puta smo bili neprecizni. A sve se to dogodilo nekoliko sekundi pre kraja. Poslednji sam ja imao loptu ali sam s leđa grubo fauliran i oboren. Sudije su ostale neme. Georgijevski je zgrabio loptu i… ostalo je sve poznato.
Još u Skoplju smo počeli psihološki da se pripremamo za meč sa Crvenom zvezdom. Svakim satom smo ubeđivali sebe da tu utakmicu moramo dobiti. Prvo, što je to najdraža pobeda za naše navijače prema kojima osećamo pojačanu obavezu, a drugo, što samo pobedom ostajemo u trci za titulu prvaka potpuno ravnopravno sa ostalom trojicom kandidata.
Moj sportski prijatelj iz suprotnog tabora i saborci iz reprezentacije, Zoran Slavnić, posebno nas je inspirisao. Njegove izjave nisu odisale poštovanjem prema nama kao protivnicima, čak je bilo u njima neke čudne samodopadljivosti i mi smo na tome gradili svoju motivaciju. U poslednjem minutu igre najviše sam se sekirao: želeo samo da ih pobedimo sa 15 koševa razlike, jer sam to Slavniću obećao, pošto on nosi taj broj na dresu.
Izuzimajući samo početak utakmice, kada je postojala neka ravnoteža snaga, preostali tok bio je sav u znaku naše premoći. Morali smo na ubedljiv način da dokažemo istinu: da smo bolji tim od Crvene zvezde! Mislim da su i poslednji skeptici sad uvereni u to. I još nešto: mi smo na ovoj utakmici bili i mudriji od našeg tradicionalnog rivala! Sigurno postavljenom taktikom iz minuta u minut gradili smo tu najdražu pobedu od svih koje među koševima možemo da ostvarimo.
Moji čuvari Sarjanović i Slavnić nisu mogli da me zaustave a slično je bilo i sa svim ostalim našim igračima i njima. Jednostavno, bili su nemoćni pred našom veštinom, pred našom taktikom i htenjem koje nije znalo za prepreke.
Moram da kažem da sam kriv što sam dozvolio da me sudije isprovociraju, pa sam dobio „tehničku“. Ali, brzo sam ubedio sebe da moram sačuvati nerve i prisustvo duha i sa tim štitom sam nastavio da igram do kraja.
U divnom raspoloženju, koje možda da nam donese samo pobeda nad Zvezdom odlazimo na put u Švajcarsku i Španiju, gde igramo dve utakmice u „Kupu Radivoja Koraća“, u Barseloni ćemo se videti sa našim dragim učiteljem Rankom Žeravicom i ova pobeda biće za njega najlepši poklon.
Pobedili smo Zvezdu, ali već mislimo na ono što nas iščekuje, naročito na nedeljnu utakmicu sa OKK Beogradom. Jedna pobeda donosi samo trenutno zadovoljstvo. Mi hoćemo lovorov venac oko glave i zato moramo igrati sa poletom entuzijasta i mirnoćom istočnjačkih mudraca. Duh koji vlada u ekipi, rad, ozbiljnosti i naše ambicije obećavaju nam ostvarenje naših želja.